“Nesumnjivo je da ovo mjesto znači nešto važno za svakoga od nas, neko se rodio ovdje i proveo je sretne godine djetinjstva, neko je upoznao svoju prvu ljubav, neko je ovdje postigao svoju prvu pobjedu,a neko – ostvario svoj prvi njegovani san“. Citat je ovo uz koji u današnjoj rubrici sasvim pristaje priča zeleničke duše, čovjeka koji je ostavio brojne pečate u kulturnom, društvenom, turističkom životu Herceg Novog. Lazar Seferović (7. decembar 1936.) nije samo hercegnovski istoričar umjetnosti, ugledni profesor, osnivač kultne grupe Bokelji, utemeljitelj zaštitnog znaka našeg najpopularnijeg praznika – Mimoze, predsjednik Udruženja istoričara umjetnosti Crne Gore i autor mnogobrojnih knjiga i monografija, već je i najbolji podsticaj i promoter svom potomstvu, nekadašnjim učenicima, saradnicima… Riječju, bez onoga što je radio i još radi naš sagovornik Novi jednostavno ne bi bio isti. Slijedi priča: zbog čega njegovo srce bira Herceg Novi?
Piše: Viktorija Samardžić
Iz njedara Zelenike uvjek su poticala značajna umjetnička imena i djela. Koliko su slike prvih dječačkih dana odrastanja imale uticaj na vašu inspiraciju, a koliko je uticala škola, završili ste Srednju muzičku u Kotoru, a Filozofski fakultet u Zagrebu?
– Ovo je bio „centar “ „naše Zelenike“, gdje smo se okupljali. Zvali smo ga „Štacija“.
Iako nije imala trg. Svojevremeno je Zelenika imala najveći broj intelektualaca iako je to bilo radničko- težačko mjesto,sa brojnim magazinima gdje se rabotalo, ali mjesto koje je podizalo ostala, pa i Herceg Novi, koji ju je prodao za komad asfaltiranja puta na Toploj, opštini Sarajevo. I danas, preko šezdeset godina, stoji kao najstariji i najljepši hotel, poslije dubrovačkih, zaboravljen i u propadanju. Gradila ga je familija Mađar iz Budimpešte 1902. godine. Tu je bio prvi centar cijele Opštine. Dolazili su otmeni gosti iz Evrope. Tu smo proveli djetinjstvo i najljepšu mladost, bosi sa fetom kruva s masti i cukarom. Adio, moja Zelenika, ja ti se vraćam s najljepšim sjećanjem!
Kako je prije pedeset i više godina došlo do buđenja „zeleničkih tihih vala“ i kakva je to energija pjesmom spojila osam mladih momaka u čuvenu klapu „Bokelji“?Iz takve Zelenike sam krenuo u život i svijet, ali tu su ostala moja najljepša sjećanja i najbolji prijatelji, među kojima je moj brat Duško i njegovi stihovi i moji „Bokelji“ kojima ću se uskoro pridružiti…
„Još i danas klapa pjeva,
jesenje su stigle kiše
Nova mladost sanak snijeva ,
a vozova nema više…“(pjesma Zeleničke tihe vale).
Ansambl je aktivno nastupao 35 godina i održao 1.200 koncerata. Za više od tri decenije karijere ansambl je snimio tri LP ploče sa ukupno 30 izvornih pjesama iz Boke i Crne Gore, dvije audio kasete, dvije singl ploče, CD sa presjekom svoje karijere – ukupno 21 pjesma, dvije audio kasete sa 20 pjesama, video kasetu izdatu u Njemačkoj, CD za slovenačku izdavačku kuću “HELIDON” sa sedam pjesama, bezbroj TV emisija za sve jugoslovenske TV studije i radio stanice. Putovao je i nastupao u više evropskih država, a od samog početka je učestvovao u programu “Praznika mimoze”, priča naš sagovornik i sjeća se i prvog zvaničnog koncerta koji je održan u Zelenici, u parku hotela Plaža krajem 1966. godine.
– Registrovali smo ansambl 25. jula 1966. godine. Tada smo bili u nešto širem sastavu kojem se priključila grupa mandolina učenica Muzičke škole. Anasmbl je 2002. godine prestao da postoji. Uspomena na 35 godina uspješnog djelovanja „Bokelja” ostala je u zapisana u monografiji koju smo moj brat Duško i ja izdali pod naslovom „Bokeška saga o ansamblu Bokelji“. Istog dana kada je ovaj ansambl prestao da postoji njegovu tradiciju su nastavili mladi Bokelji, koji su poslije kraćeg vremena nastavili i danas nastupaju s vremena na vrijeme pod imenom “BOKELJI”. Ansambl je najduže nastupao u sastavu: Dragan Rakić ( prvi tenor, voditelj klape), Zdravko Vuksanović (drugi tenor), Duško Seferović (drugi tenor), Neđeljko Lučić (bariton), Mato Vučetić (bariton), Lazar Seferović (bas), te Milivoj Perušković (bas). Pisac tekstova bio je Duško Seferović, a autor muzike Dragan Rakić za dvije pjesme koje su bile i ostale naš hit “Zeleničke tihe vale” i “Ima jedan grad na moru”. Aranžmane je pretežno radio Dragan Rakić i ponešto moja malenkost. Snimili smo veoma brzo tri long plej ploče (RTV BEOGRAD) od kojih je jedna s Terezom Kesovijom i prvakinjom Beogradske opere Olgom Milošević.
„Bokelji“ se bili ambasadori klapske muzike, a i u vašem životu je su ostavili neizbrisiv trag. Šta vas je tako snažno vezivalo za „Bokelje“?
Ova djela u većini slučajeva govore mnogo više od riječi, to nam i danas svakodnevni život dokazuje na svakom koraku. Legat koji ostane iza velikih imena kulturnog i zabavnog života, svojevrstan je „bajpas” da njegovi tvorci i djela „žive” i onda kada više nisu „aktivni”. Jednog od decembarskih dana na svom Fb profilu sam napisao: „Na danšnje veče, daleke 1966. godine dogovorili smo se da naše dugogodišnje druženje od najranijeg djetinjstva i spontano pjevanje ,ozvaničimo kao Ansambl Bokelji. Večeras su s vama još samo Stanko i Lazo…”. Tako malo riječi koje govore i previše, a prije svega nameću pitanje: „Jesmo li zaboravili „Bokelje”? Malo riječi koje momentalno vraćaju u sretno doba Novoga prije ’90-ih, i podsjećaju na stamene članove domaćeg ansambla „Bokelji”, koji su slavu Novoga i njihove Boke pronosili Evropom i na onnajplemenitiji način dočarali „grad od skalina”.
Kako je došlo do saradnje sa tadašnjom muzičkom divom- Terezom Kesovijom, te poziva da nastupite čak osam puta pred Josipom Brozom Titom?
Kad je riječ o divi hrvatske zabavne scene, dvostruke učesnice Eurosonga i brojnih evropskih festivala, kao i dobitnici brojnih priznanja na domaćoj i međunarodnoj sceni, Terezi Kesoviji, ostala je u analima naša zajednička pjesma – „Ima jedan grad na moru”, nastup na skalinama podno Sat kule, a pjesma je i ekranizovana, „sabirajući” najljepše kadrove Herceg Novog. Ansambl je više puta priredio i koncerte Josipu Brozu Titu, a pjevao je i danskoj kraljici Margaret i drugoj. “Bokelji” su više puta učestvovali na Festivalu najboljih amatera Jugoslavije i Festivalu horova u Nišu, a ostvarili su i tri nastupa na Svjetskom turističkom sajmu u Berlinu. Ansambl je dobitnik „Oktobarske nagrade” Herceg Novog i brojnih drugih priznanja za njegovanje izvornog bokeškog i crnogorskog melosa, kao i za komponovane pjesme posvećene gradu Herceg Novom i rodnom mjestu Zelenici („Pjesma Herceg Novom”, Zeleničke tihe vale”). Bolest i smrt voditelja i tadašnjeg direktora novske Muzičke škole Dragana Rakića 1996. godine zaustavili su dalji uspon ansambla, koji je nastupao još do 2001. godine, a zatim prestao da postoji.
Muzika i likovna umjetnost su vaše životno opedeljenje. Petnest godina ste bili profesor istorije likovne i muzičke umjetnosti u hercegnovskoj Gimnaziji. Koji ste to djelić sebe pronašli u tome i šta vas je najviše ispunjavalo u radu sa učenicima ?Kojim to važnim životnim stvarima ste se trudili da ih naučite?
Bio sam profesor u Gimnaziji i Umjetničkoj školi u Herceg Novom. Radio sam u turizmu kao Predsjednik Turističkog saveza Herceg Novog, Boke Kotorske i Crne Gore. Utemeljio sam ansambl “Bokelji”, festivale:”Praznik mimoze,“Dane muzike”;Ekološko društvo Boke Kotorske,bio pomoćnik direktora Nacionalne turističke organizacije Crne Gore, predsjednik Udruženje istoričara umjetnosti Crne Gore, u dva saziva predsjednik Skupštine Republičkog SIZ-a kulture. Bio sam član Festivalskog savjeta Dubrovačkih ljetnih igara i Cetinjskog Bijenala, muzički urednik u Radio Titogradu.Vodio obnovu spomenika kulture Herceg Novog nakon potresa 1979-1989. godine. Potom glavni i odgovorni urednik Zbornika iz nauke, kulture i umjetnosti “Boka”(1976-1988), glavni i odgovorni urednik Fotomonografije Herceg Novog 1982.godine; organizovao sam više naučnih i stručnih skupova.
Usrećivalo me je što sam radeći sve te poslove svima prenosio ljubav prema Boki Kotorskoj i Novome, naročito mojim učenicima..
Iz vašeg prebogatog profesionalnog opusa koji trenutak vas čini posebno ponosnim?
Ponosan sam na knjige: ”Umjetničko blago Herceg Novog”(1984 i 1987.), Monografiju Bokeške sage o ansamblu “Bokelji” s Duškom Seferovićem (2001),”Herceg Novi 22 sage o kulturnom blagu”(2006. i reprint izdanje 2018.), ”Od sveca i pape do pop i rock zvijezda”(2010); “Bokeška priča u155 slika o mladosti Sv. Leopolda iz Herceg Novog”(2011), zajedno s Matejom Pašetom, štampano isto izdanje na hrvatskom jeziku, Turistička naklada, Zagreb, 2012.;“Manastir Savina -Savina Monastery”(2012 i reprint izdanje 2018.); “Znamenite Novljanke u svijetu kulture, umjetnosti, nauke i sporta” (2012); “Tragom čudesnih žena u Boki Kotorskoj“(2014) “Veliki slikari u Boki Kotorskoj” (2015. i reprint izdanje 2017.); “Znameniti Novljani u svijetu muzike”(2015.); “Likovno nebo iznad Herceg Novog- Umjetnička škola” (2016.); ”Filatelista Tomo Katurić “i “Čudesne žene Boke Kotorske u svijetu” Drugo inovirano i dopunjeno izdanje (2017.). Dobitnik sam Oktobarske nagrade Herceg Novog 1983. godine. ” Zlatne povelje za životno djelo u kulturi i turizmu 2001. godine (SACEN, Beograd). Dobitnik sam takođe i nagrade “Srebrni pečat” na sajmu Grafim 2007. godine u Beogradu, te 2017.godine Srebrne plakete i Povelje za literaturu na Evropskoj izložbi filatelije u Finskoj i na Svjetskoj izložbi filatelije u Indoneziji.
Pamtite li prvi susreta sa suprugom, sa kojom ste 60 godina i koja je bila istrajna podrška vašem djelovanju?
Navršava se 60 godina moga braka sa Tatjanom Kaldana, Zagrebčankom rođenom u Beogradu, od majke iz Trsta i oca sa otoka Raba. Bio je to studentski brak, ona je bila na drugoj godini Medicinskog, a ja na četvrtoj godini Filozofskog fakulteta. Još kao studenti obilazili smo Crnu Goru 1962. godine, prvo na Cetinju. Došla je u Zeleniku, a potom smo prešli u Novi i tu zajedno ostali . Ona, kao pedijatar u Institutu Igalo, a ja kao profesor u Gimnaziji i potom u turizmu. Bilans našeg braka su troje dece, osmoro unučadi i dvije praunuke. Zahvalan sam supruzi i Bogu za svu sreću i ljubav u podizanju i školovanju našega potomstva, sve što smo podijelili u životu.
Porodica je za vas prva i bezuslovna ljubav koju uspešno njegujete. Koga od članova porodice smatrate svojim apsolutnim nasljednikom?
Unuka Mateja Pašetu, koji je koautor i dizajner mojih knjiga.
Kao iskusni profesor koji profesionalni, ali privatni savjet biste dali današnjim mladim taletnovanim ljudima?
Da slijede svoje snove.
Kad se kaže Lazar Seferović svaki Novljanin će reći – institucija i mladalački duh. Da li je to genetika ili je udružena genetika i ljubav prema životu?
Prije 35 godina umrla je moja majka Danica, jedina žena u mom životu koju sam volio 84 godine, na koju i danas neprekidno mislim i čeznem. Ostala je moj neprebol. Godinu dana kasnije otišao za njom i moj dobri i plemeniti otac Đuro. Njihov život bio je ispunjen velikim odricanjem za moga dvije godine starijeg brata Duška i mene, da nas, prije svega. školuju. Prije šest godina ostavio me je i Duško, nakon 79 godina neprekidnog bratskog druženja i ljubavi. Čekam blisku sudbinu da me odvede k njima, u Duškove „Zeleničke tihe vale“. Tako da ima tu genetika svoj doprinos, a bez sumnje ima i ljubav.
Zbog čega vaše srce bira Herceg Novi?
“Novi grade sjediš nakraj mora
i valove brojiš niz pučinu…“
Ti himnički stihovi u Petom kolu, dali su gradu pod Orjenom oreol slobode, ljepote, ljubavi, hrabrosti i neprolaznosti.Kapije ovog mediteranskog grada nikada se ne zatvaraju. To je grad koji sjedinjuje sve tri dimenzije vremena: prošlost, sadašnjost i budućnost. Ostao sam i živio u njemu 84 godine. Dovoljno za jedan životi zbog toga moje srce bira Herceg Novi.
