Koliko je hrabrosti potrebno da se sa samo 16 godina otisneš u svijet tražeći da imaš kvalitetno i obrazovanje i sportski razvoj? Koliko je jasan cilj koji postaviš pred sobom pa uspiješ da doskočiš svakom izazovu, miljama daleko od kuće i porodice? Košarkaški dres, u kojem je tako mnogo postigao, zamijenio je bijelim mantilom koji obuče svaki put kada uđe u laboratoriju, postao naučnik i doktorand, a sačuvao dio lirske duše pa kaže kako mu „nedostaje južina u Novom kad se more naljuti, pa prebacuju talasi preko seka na šetalište, pa kiša pljušti, a ne znaš ni sa koje strane pada“ – Novljanin Aleksa Kojčinović.
Iskustva i znanja sticao je širom svijeta, prvo sedam godina u SAD, potom u Evropi, naninzao impozantnu biografiju koja nameće svaku riječ hvale i ponosa, a kao pouku istakao da je uvijek najvažnije vjerovati u sebe i stvarno željeti da se postavljeni cilj ostvari.
– Onda bez obzira kakve nedaće vam prepriječe put, iz toga ćemo izaći jači i nastaviti dalje prema ostvarivanju toga cilja. Poraz je stvaran samo onda kada ga mi prihvatimo, drugačije je samo iduća runda, idući pokušaj na neki drugačiji način.
Na početku razgovora za RTHN, Aleksa otkriva da su ga oduvijek zanimale prirodne nauke i zato im je težio.
– Uz to i činjenica što mi je djed bio profesor na Prirodno-matematičkog fakultetu u Beogradu me je dodatno motivisala da idem njegovim stopama. Ali i znatiželja kako procesi u prirodi funkcionišu i poboljšavanje načina života me je dovela do hemije kao osnove svih drugih nauka, zanimanja i profesija.
Prisjeća se da je u SAD otišao kao đak na razmjeni jer je to bio najjednostavniji način da vidi i iskusi šta je to što se nudi u inostranstvu, da li je to za njega i da li je on za to.
– Prve godine sam živio u američkoj porodici, naših korjena, koji su me veoma srdačno ugostili i pomogli mi da se snađem i aklimatizujem. Njihova pomoć, ogromna podrška moje porodice i naporan rad, kako u školi tako i na treninzima su mi pomagali da ne razmišljam puno o svim odricanjima i načinu života koje moji prijatelji i druga djeca mojih godina proživljavaju, nego da se fokusiram na svoje ciljeve. Tokom te prve godine sam uspio da se dokažem kao kvalitetan košarkaš uz odlične rezultate, među kojima najvrijedniji isticanja je osvajanje prvenstva Indijane u Indijanapolisu pred 12 000 ljudi, baš u onoj dvorani gdje je 2002. godine reprezentacija Jugoslavije pobjedila SAD i poslije postala prvak svijeta.
Uspio je da dobije stipendiju za četvrti razred privatne škole La Lumiere, u Indijani koja je na veoma visokom glasu u Americi, kako akademski, tako i u svijetu sporta.
– Tu školu pohađali su mnogi od današnjih NBA igrača, a i jedan od devet sudija vrhovnog suda SAD-a. Poslije završetka srednje škole, dobio sam stipendiju da pohađam Saint Joseph’s College i igram košarku za njihov tim. Već na prvoj godini studija hemije i biologije su mi i trener i drugi sportski radnici sa univerziteta savjetovali da promjenim smjer jer će mi to biti previše naporno uz 5, 6 sati treninga dnevno i svim putovanjima i izostancima sa fakulteta. Ali moja upornost i disciplina i predanost profesora i ostalih asistenata da sportistima izađu u susret dodatnim vježbama se na kraju isplatila, tako da sam 2015. godine završio osnovne studije hemije i biologije sa visokim prosjekom i Magna Cum Laude pohvalom.
Priča da je tokom te četiri godine studija prošao kroz nekoliko neprijatnih situacija, među kojima je bilo i povreda i promjena rukovodstva tima, što mu je dalo do znanja koliko je profesionalni sport jedna nesigurna profesija, pa je odlučio da se dalje posveti nauci.
– Po završetku studija sam se preselio u Kaliforniju i zaposlio u firmi koja proizvodi organsko đubrivo, prvobitno na kontroli kvaliteta, a zatim sam napredovao do ko-vođe odsjeka za istraživanje i razvoj. Poslije te, sedme godine života u Americi, sam uspio da uvidim šta je to što Amerika nudi i kakav je to način života, te kroz mnogo analize došao do zaključka da sam ostvario sve po šta sam došao i da je vrijeme da se vratim za Evropu.
U Evropi započinje magistarske studije Erasmus-Mundus Joint Master programa i biva stipendista Evropske Komisije za studijski program Advanced Spectroscopu in Chemistry (Napredne spektroskopije u hemiji).
– Program funkcioniše kao konzorcij pet evropskih univerziteta – Lille, Leipzig, Helsinki, Bologna i Krakow. Dvije godine sam proveo po Evropi skupljajući znanje i vještine od raznih renomiranih evropskih naučnika i na kraju upoznao mog današnjeg mentora. Danas sam naučnik i doktorand na Hemijskom Institutu u Ljubljani, na odsjeku za katalizu i hemijsko inženjerstvo, gdje imam veliko zadovoljstvo imati odlične mentore kao što su dr Blaž Likozar i dr Miha Grilc. Ovdje pored toga što radim na svojoj doktorskoj temi imam priliku da radim i na dosta industrijskih projekata od globalnog značaja, te stičem vrhunska iskustva, stvaram odlična poznanstva i postižem značajne rezultate u svijetu nauke.
Kako kaže, u Americi se živi da bi se radilo, a ne radi se da bi se živjelo. Ljudi se veoma rijetko druže, štaviše i same porodice imaju toliko obaveza i hobija, da se sami članovi slabo viđaju i provode vrijeme zajedno.
– Sve se vrti oko novca, sve je veoma udaljeno, a i ljudi su prilično hladni za naš mentalitet. Sve to zajedno mi je pomoglo da se odlučim vratiti nazad. Lil je bio organizator programa tako da smo tamo svi počeli, i u zavisnosti od smjera koji nas je zanimao smo se onda prebacivali na druge univerzitete. Našao sam grupu u Lajpcigu koja se bavi katalitičkim pretvaranjem biomase u goriva i hemikalije, i odlučio sam tamo da provedem drugu godinu. Pored toga, na razne kurseve između semestara sam išao u Bolonju i Krakov. Na kraju studija, 2018. godine sam odbranio tezu na Univerzitetu u Lajpcigu sa temom “Carbon-based Mono- and bimetallic catalysts for Aqueous-phase hydrogenation of glycolic acid”, ili karbonski mono- i bimetalni katalizatori za vodenu hidrogenizaciju glikolične kiseline.
Kada nauka uđe pod kožu, mami da nastaviš dalje. Zato je krenuo ka vrhuncu obrazovnog nivoa i upisao doktorske studije a za doktorsky tezu odabrao „Karboksilacijy ligninovih modelnih komponenata“.
– To je povezivanje dvije grane takozvane zelene hemije, gdje se u jednu ruku pronalazi primjena ugljen dioksida, štetnog plina za životu sredinu, i biomase, specifično lignina iz biomase, kao obnovljivog izvora energije. Time se koristi biomasa kao obnovljivi izvor energije i hemikalija, umjesto limitirane i škodljive nafte i daje dodatni podsticaj za korištenje ugljen dioksida koji je štetan a dostupan u izobilju u atmosferi, da bi se dobile druge hemikalije koje su veoma bitne u hemijskoj i farmaceutskoj industriji. Takav istraživački rad, iako veoma kompleksan i nedokučiv me je zaintrigirao upravo jer je poveznica zelene hemije, obnovljivih izvora energije, očuvanja prirode sa industrijom i modernim načinom života. Mojim radom, i ne samo mojom doktorskom tezom, nego uopšte na odsjeku gdje radim, težimo da omogućimo industriji da nastavi da izrađuje proizvode koje moderni stil života i konzumerizam nude, ali na način koji ne šteti prirodi i okruženju.
U laboratoriji svakodnevno radi na istraživanju i eksperimentima, ali i piše naučne članke, recenzije, pomaže mladim studentima… Dan završava planom za naredni, a već na putu do posla slažu se kockice kako sve planirano i postići.
– Kao što je moj školski drug Stefan Stanovčić rekao u jednom od vaših prethodnih intervjua, radni dan počinje prethodnim danom, kad se napravi plan rada za naredni i u njega se ulazi sa anksioznošću i nestrpljenjem dok ne dođemo do posla da vidimo rezultate koji su se analizirali prethodne noći. Već na putu do posla razmišljam kako najoptimalnije odraditi sve zadatke za taj dan. Treba više različitih reaktora pokrenuti, raznih hemikalija i posuđa iz različitih laboratorija sa instituta skupiti, organizovati sebe i studente, i sve to raditi u harmoniji sa ostalim kolegama koje takođe sve to rade. Kad dođem na institut odmah kreću reakcije. To znači čim prije združiti sve reaktante u reaktor, zatvoriti ga i dostići željene uslove, pod kojim reakcija traje određeno vrijeme. Kada se reaktor zatvori i hemijske reakcije krenu svojim tokom, tada, uz učestalo provjeravanje reaktora, počnu i druge svakodnevne obaveze. To podrazumjeva pisanje naučnih članaka, što je jedan od glavnih zadataka naučnika a i krajnji cilj, i samim tim veliki dio vremena ode na to. Uz pisanje članaka i obrađivanje podataka koje bih prikupio iz rekacija od prethodnih dana, takođe dosta vremena provedem i čitajući druge naučne članke, kako bih lakše i bolje povezao svoj rad sa onim što je trenutno znano na tu temu. Nerijetko i sam učestvujem pri prisanju prijava za razne projekte, radim recenzije tuđih članaka, prezentujem rezultate i ideje partnerima, kolegama, mentoru i diskutujemo kako naprijed. Pri kraju dana se reakcije završe, uzorci iz reaktora se stave na analizu, očisti se reaktor i laboratorijsko posuđe, i napravi se plan za sledeći dan.
Nacionalni hemijski institut je nezavisna institucija pa studenti sa raznih univerziteta i smjerova dolaze kod njih na prakse.
– Studenti osnovnih i master studija hemije, hemijskog inženjerstva, farmacije, više škole za materijale i razni drugi dolaze na praksu kod nas. Iako ponekad to zna da bude naporno, jer pored svog svakodnevnog posla i obaveza moraš da uzmeš vrijeme i energiju da nekoga naučiš, ispratiš i uvjeriš se u njegovo znanje da možeš da mu prepustiš da samostalno obavlja neke od kompleksnih a i opasnih zadataka, to se poslije nagradi ili time što ti onda taj student pomogne na nekom od tvojih zadataka, ili samo time kad čuješ onaj “a-haa” momenat kad nešto novo nauči. Svi smo mi bili u situacijama kad smo bili tek početnici, nezreli, nesigurni, neiskusni. Prenošenje znanja drugima je jedan filantropski čin gdje mi ustvari ulažemo u nečiju budućnost i dobrobit budućih naraštaja.
Nesporno je da se, bilo gdje u svijetu, nauci ne pridaje dovoljno pažnje.
– Svakako se ne pridaje dovoljno pažnje u Herceg Novom, niti u Crnoj Gori, pa ni u Sloveniji. Kad se porede razvijene zemlje Evrope i svijeta sa Balkanom, razlika je ogromna, ali svejedno to nije dovoljno. Modernim načinom života i napretkom tehnologije smo izgubili dodir sa prirodom i nismo ni svijesni koliko štete joj činimo. Nauka i naučnici su trenutno jedini koji govore da nije dobro izgraditi luksuzno naselje na određenoj lokaciji, da otpadom mora optimalnije da se rukovodi, i da nam je voda od neprocjenljive vrijednosti. Nekada je jedan seljak domaćin bio znatno pametniji od nas danas i tačno znao šta je bitno i koji resurs kako iskoristiti. Danas nažalost nigdje u svijetu ni seljaku a ni nauci se ne pridaje dovoljno pažnje ukoliko oni ne donose mnogo novca.
U Herceg Novom se svake godina organizuje naučna YUCOMAT konferencija na kojoj, kako kaže, rado učestvuje i trudi se da povede kolege sa sobom. Riječ je o konferenciji za koju smatra da zbog značaja zaslužuje pažnju na nacionalnom nivou i uključivanje učenika.
– Ne samo da time dobijem priliku da dođem kući, prezentujem svoj rad kolegama, nego i da se upoznajem sa domaćim naučnicima. Kako sam mlad otišao od kuće i edukovao se u inostranstvu, niti ja poznajem domaće naučnike i profesore niti oni mene, tako da nam je svima od koristi. Uvjek rado dolazim i pokušavam da druge kolege povedem sa sobom da ne samo prezentuju svoj rad, nauče nešto od drugih i steknu kontakte, nego i da uživaju u ljepotama Herceg Novog i Crne Gore. Mislim da niti Herceg Novi niti Crna Gora nisu svijesni veličine i potencijala koje ova konferencija donosi.
Skoro svake godine u našem gradu boravi neki od dobitnika ili kandidata Nobelove nagrade iz oblasti hemije i materijala. To je nešto što bi moralo da se podigne da nivo od nacionalnog značaja. Vi (RTHN) radite odličan posao time što obavještavate o događaju, ali bi se trebalo potruditi to malo podignuti na viši nivo i uključiti i osnovne i srednje škole, profesore i đake da barem vide ako ne i oni da učestvuju na neki način. Prezentovati najveće naučnike javnosti da i nestručna javnost bude upoznata sa veličinom i namjenom tog skupa. Mislim da bi time sigurno doprinijeli da se društvu vrati zdrav sistem vrijednosti, pa možda i nečije dijete poželi da jednog dana bude naučnik, nobelovac, a ne samo poznata rijaliti zvijezda.
Stručni naučni izrazi najčešće su nepoznati i strani široj javnosti, ali kako Alkesa smatra, njima jeste mjesto na naučnim konferencijama, dok bi širokim narodnim masama trebalo govoriti na način da je svima razumljivo.
– Ukoliko bih ja sada govorio o svom radu stručnim jezikom davno bih vas izgubio kao sagovornika. Jeste, možda bi neko pomislio kako sam “pametniji” zato što znam neke riječi i pojmove kojim vi ne baratate, ali to nije poenta nauke. Naučnici su plaćeni, uglavnom, od državnog novca, nacionalnih projekata, koji su za dobro svih nas. Tako da bi morali, barem u nekim prilikama, biti obavezani predstavljati svoj rad i širokim narodnim masama, jezikom koji je svima razmljiv. A moja poruka, posebno mlađima, jeste da ne budu u strahu da postavljaju pitanja, da ne postoje glupa pitanja, sigurno se u učionici nalazi još neko koga zanima isto to pitanje, ili kome isto nije jasno ista ta stvar, ili barem da nije baš najsigurniji u vezi sa tim pitanjem. Takođe, za one malo starije, nemojte biti u strahu kontaktirati nekoga ko vam je ili idol ili posjeduje neke vještine, znanja, iskustva koje vi želite. Najgora stvar šta može da se desi je da vam ne odgovori. Ukoliko ne pitate, onda vam sigurno neće odgovoriti. Samim tim, ako nekoga zanima hemija, ili košarka, ili studiranje u inostranstvu, slobodno neka me kontaktira, rado ću pomoći i podjeliti svoja iskustva.
Premda svako vrijeme i životni period nosi svoje izazove, koji u tom trenutku izgledaju najveći, najteži, nepremostivi, on izdvaja dva sa kojima se borio.
– Onaj izazov koji me je prvobitno zabolio i nanio ideju da idem dalje iz Herceg Novog jeste bio manjak komunikacije između obrazovnih sistema i sportskih društava. To nije samo problem Herceg Novog, nego cijele države i regiona. Ja sam tada imao želju i potrebu da se na visiokom nivou bavim košarkom i ujedno da stičem kvalitetno školovanje, i to je i dan danas problem dosta omladine. Drugi veliki izazov koji i tada a i dan danas proživljavam jeste biti doživotni stranac, nomad. Veliko je odricanje cijelog života biti u pokretu po stranim zemljama, skupljajući znanja, iskustva, kontakte i biti daleko od svoje porodice, prijatelja, kuće, mentaliteta.
A oni, kao i rodni Herceg Novi, nedostaju premda sa porodicom uspjeva češće da se čuje i vidi od kada je u Sloveniji.
– Pored njih, nekako mi najviše nedostaju oni tmurni jesenji dani u Herceg Novom, kad je južina. Pa kako volim da kažem, more se naljuti, pa prebacuju talasi preko seka na šetalište, pa kiša pljušti, a ne znaš ni sa koje strane pada. A ja žurim sa Savine iz škole do Tople da se presvučem pa nekako do Instituta Simo Milošević na individualni trening, al valjalo bi malo to i odužit da prozborim koju sa društvom, koje ne ide na košarku doveče. To su ti dani iz srednje škole koji su mi ostali u sjećanju i kojih se rado sjetim.
Nažalost, rekao bih da trenutno nemam slobodnog vremena. Posao, nekoliko projekata, doktorat, to je baš puno rada i energije. Ali kad se ukaže prilika volim da se počastim nekim izletom do obale, šetnjom u planine, posjetom vinskim podrumima, kuvanjem ili čitanjem, ispričao je za RTHN doktorant na Hemijskom institutu u Ljubljani, Novljanin Aleksa Kojčinović.
Mladi, vrijedni, učeni ljudi uvijek čine da smo svi zajedno, kao grad i zajednica, ponosni na njih i na njihove uspjehe. Aleksa, hvala i srećno u osvajanju novih znanja!
