Otišao je Dragoljub Đuričić, i ova je vijest odjeknula kao udarac hiljadu bubnjeva u srcu i u jednom trenu. Ali ne onih Dragoljubovih bubnjeva koji su odjekivali uvijek pozitivnom energijom, ritmom života, radosti i ljubavi – ovi su tukli bolno.
Najpoznatiji bubnjar nekadašnje Jugoslavije koji je svirao sa najboljima: grupama „Leb i sol“ i „Kerber“ , sa Đorđem Balaševićem i Zdravkom Čolićem, sarađivao sa Kornelijem Kovačem, održao više od šest hiljada koncerata, nastupao na svim kontinentima čak i sa grupom Rolling Stones, reći će oni koji su voljeli i poznavali ono što je Dragoljub radio.
Oni koji su mu bili bliskiji reći će: Novljanin koji je svirao sa Egzodusima, podržavao sve programe na gradskoj kulturnoj sceni, čovjek koji je ovaj grad volio kao što se voli svoja kuća. Govorio je da su mu rodno Cetinje i Novi, u kome je odrastao dali poseban pečat, nešto po čemu se svuda prepoznavao, od čega se nikada nije odricao voleći jednako ova dva grada kao i Beograd u kome je živio.
Govorio je, iskreno vjerovao i učio: svoje najbliže, nas sa kojima se družio, mlade kojima je nesebično pomagao – da je život satkan od muzike, ljubavi i malih radovanja, a sam nam je priređivao ona velika, nezaboravna, puna energije, dobrote i smijeha.
Dragoljub Đuričić – srce u kome je stanovao ritam talasa koje je slušao na Škveru i energija Praznika mimoze. U njegovim razgovorima o ozbiljnim temama osjećao se mir i harmonija koju je nosio sa Belaviste, o problemima je govorio s optimizmom, o životu s puno energije. Nosio je na svakom koraku užurbanost i neopisivi šarm Beograda, a u pričama onaj fini, specifični humor Cetinjana. Na to što je slavan, nije se mnogo obazirao, pa ni na nagrade i priznanja. Ostajao je svoj i u volji i u nevolji, svoj i dobar čovjek.
Ima, kažu, ljudi koji nas ni smrću ne mogu obeshrabriti. Dragoljub je baš takvim, rijetkim posvećenicima muzike, gradova i ljudi pripadao cijelim bićem, svom dušom. Zato, ono kako je živio, stvarao, volio – ne može da nestane. Ništa od te energije, optimizma, vjere, doborte, jednostavno ne može da umre. Smrt može da briše samo nestvarne veličine, a istinske učvršćuje, i ne da ih onom konačnom nestajanju – zaboravu.
Dragoljuba ćemo se sjećati.
Prepoznaćemo se na Škveru, u šumu talasa, u miru Belaviste, šarmu Beograda, duhovitosti Cetinjana, svuda gdje smo ga sretali ili slušali. I na Kanli kuli na kojoj je srcem podizao publiku na noge, u Cuckim jekama i svim pozitivnim Balkanskim lavinama.
Nama sjećanje, Dragoljubovoj duši mir, a on će već znati da nekim nebeskim bubnjevima oglasi svoj dolazak i početak svoje besmrtnosti.
