Brojnoj publici sinoć je u bašti Kuće nobelovca Iva Andrića predstavljena 17. knjiga Novljanina Milana Miša Brajevića „Palasturine kartoline“.
Za novinaraku Vitku Vujnović one su jedinstveni vodič koji će svakome ko ga pročita oplemeniti pogled na Herceg Novi, a čitalačka šetnja kroz donekle poznate ili sasvim nepoznate storije postaće nezaboravno iskustvo.
-Kartoline su nesvakidašnja istorija Novog, pouzdan putokaz do onoga što se dešavalo na javnim scenama grada, ali i iza kulisa. One su ponekad storije o znamenitim novskim zdanjima, ljudima, institucijama, a istovremeno su bilješka o manje poznatim stanovnicima Novog koji su utkali svoje živote u život grada koji stoji na pramcu Boke, jednog od najljepših zaliva svijeta. Svaka od njih ima otisnut autorov originalni pečat i pečat vremena u kome je nastala.
Vujnović je poručila da, ako ne cijelu knjigu, onda kartolinu „Prvijenci“ treba prepričavati, objavljivati, iznova čitati i kazivati djeci da ih ih naučimo šta se i kada prvi put zbilo u opštini Herceg Novi.
-To su podaci koji su, kako piše Brajević, zahvaćeni iz vode koja je prolazila kroz palasturinu ljušturu. U toj kartolini sabrano je ono što znamo – recimo kada se prvi put pominje naš grad, ali i mnogo onoga što nismo baš znali – na primjer da je prvi vodič za prolazak brodova kroz Ognjenu zemlju bio Petar Zambelić, zatim gdje je sagrađena prva javna građevina sredstvima tada općine Herceg Novi, kada je osnovan prvi lazaret, gdje je radila prva Pošta, ko je osnovao prvi hercegnovski kamerni orkestar, a ko prvu apoteku, ili ko je prvi donio pampas travu u Herceg Novi… Brajević je pisao i zlatnim nitima i ponekad gorkim riječima, mislima od dobra, i onim koje su mogle da probude zlo. Rezultat je knjiga slična, barem meni, srebrnom, zaigranom, snažnom a nježnom, tragu mjesečine na mirnoj površini zalivskog, novskog mora, poručila je Vujnović, istakavši da ova knjiga u pravo vrijeme otklanja opasnost da opisano bude zaboravljeno ili s nerazumijevanjem rastočeno.
Podsjetivši na Andrićeve riječi da je „svaki je čovjek dužan zavičaju”, recenzent knjige Zuvdija Hodžić je kazao da ima ljudi kojima i zavičaj duguje, poput Milana Miša Brajevića, istakavši da on nikada nije otišao iz Herceg Novog.
-Herceg Novi je živio u njemu. U gradu u kojem je rođen, u kojem su rođeni njegovi roditelji, možda i preci, Mišo je upoznao sve, prirodu, kulturu, život i ljude i, kao rijetko ko nadahnuto, toplo, ljudski, umio to da pretoči u knjigu. Ovo i jeste monografija, i nije monografija u onom klasičnom smislu. Ovo je emotivno ljudski ispisana priča istorije grada i svega u gradu, od prirode, života, događaja, ličnosti, mora i pomoraca… jedna nadahnuta storija koja se čita kao najljepši roman. Ja znam da Herceg Novi ima dosta vrijednih monografija, ali nema ljepše od ove, kazao je Hodžić, i dodao da je zadivljujuće koliko je autor u nju unio energije, ljubavi, znanja i topline.
Za dramskog pisca Stevana Koprivicu ovo je knjiga – bajuo, knjiga je posveta Herceg Novom, kao mediteranskom gradu, ali u prošlim vremenima, omaž Herceg Novom, koga više nema, niti će ga biti.
-Vrijeme koje Mišo bilježi je vrijeme uspona i ekspanzije i jedne države koje više nema, i jednoga grada u toj državi koji je tada doživio puni procvat i prosperitet, a danas ih se možemo samo sa nostalgijom sjećati. Ovo je knjiga bajuo, to je ona škrinja u kojoj su ljudi držali sve ono što im je potrebno, i što im nije potrebno, sakupljali razne stvari koje su postajale artefakti, a tako Mišo od svih tih elemenata, novskih mrvica autentičnog života, gradi ovu knjigu.
U poetičkoj ravni knjige Koprivici se nametnulo poređenje sa znamenitim filmom Orsona Velsa „Građanin Kejn“.
-Tamo jedan moćan čovjek u toku cijelog filma traži ružu, a niko ne zna šta je ta ruža, šta je to što ga je obilježilo i što mu je toliko značajno. Na kraju se ispostavi da su to sanke iz njegovog djetinjstva na kojima je bila nacrtana ruža. Mišo Brajević ima palasturu; on traži tu palasturu svog djetinjstva. Neće je naći, nema više palastura u Novome, ali u njegovom domaštavanju, u njegovoj kodifikaciji novskog svijeta, ta palastura postaje metafora i postaje mjesto gdje se sažimaju njegova sjećanja.
Koprivica je napravio i paralelu Brajevićeve knjige sa Matvejevićevim “Mediteranskim brevijarom” i Kovijanićevim “Kotorskim medaljonima”.
-Dvije različite knjige, ali su slične po načinu razmišljanja. „Mediteranski brevijar“ Predraga Matvejevića se rukovodi civilizacijskim pojmovima Mediterana, a Risto Kovijanić piše o baroknom, renesansnom, srednjevjekovnom Kotoru. Različiti su aspekti, različiti detalji, različiti fragmenti koji čine cjelokupan uvid u Mediteran kod Matvejevića, a kod Kovijanića u Kotor i Boku. Tako i Mišo skuplja te medaljone novskih detalja, novskog života i pravi nešto što se zove, Zuvdija je rekao monografija, a ja bih prije rekao hrestomatija, kazao je Koprivica, istakavši da Brajević ovu knjigu nije priredio već napisao, jer je sve što su mu drugi pripovijedali prošlo kroz njegov autorski filter i obradu.
Uvidjevši da nigdje nije zabilježen duh novski, vedar i uvijek spreman na šalu, Brajević je, predano sakupljajući građu, već objavio nekoliko knjiga „U Novome i okolo njega“ – „Kadena od riječi“ prvo, pa dopunjeno izdanje, zatim „Vijađ kroz škerce i mudrolije“ i „Điravamo i škercamo se“, a prije dvije godine i knjigu „Kalama i skalama novskim“. U svemu što je radio i pisao osjeća se ljubav prema Herceg Novom, možda i ponajviše u „Palasturinim kartolinama“, ispunjenim sjećanjima koja vuku na mladost.
U riznici događaja i galeriji likova pokušao sam da otrgnem od zaborava sve ono što je tipično novljansko, iz vremena kada su svi stanovnici o svima znali sve, kazao je Mišo Brajević.
-Ovo je pokušaj da se kroz zapis, kroz kratke i kraće priče, otrgne od zaborava sve ono tipično novljansko, do čega sam mogao doći, iz literature i tragajući i za narodnim pamćenjem duži niz godina. Ovo je kroz 34 priče mala riznica događaja i galerija likova od gradonačelnika, trgovaca, prosvjetara, zanatlija, ugostitelja i običnih ljudi koji su tu „postrojeni“ rame uz rame, i kojih dobrim dijelom više nema, ali mene prožima osjećanje da su svi ovi ljudi iz mojih priča sa mnom da me vode za ruku kao nekada kalama i skalama novskim. Vidjećete iz knjige da brojevi idu do 90 kartolina, i pitaćete se đe su onih 56 kojih nema, kazao je Brajević, poručivši da ih možda neki od novskih vjetrova ponovo njemu vrati.
Učesnike i publiku je, na početku večeri, pozdravila urednica književnih programa u „Herceg festu“ Dijana Krivokapić, istakavši da je riječ o još jednom izdavačkom poduhvatu ove Javne ustanove kulture.
-Herceg fest ima sopstvenu, bogatu izdavačku produkciju sa prepoznatljivim naslovima, koja je poslednjih godina posebno usmjerena na njegovanje zavičajne tradicije i stvaralaštva. Upravo Milan Mišo Brajević u “Palasturinim kartolinama”, kao što je u recenziji napisao akademik Zuvdija Hodžić, “na najbolji i najljepši način priča o svome gradu, životu u njemu, događajima, ličnostima, oriđinalima, prirodi moru i primorju, Sahat kuli, tvrđavi Forte Mare, Španjoli”, poručivši da im je čast podržavati izdavačke poduhvate poput ovog, jer svakako služe budućim pokolenjima i istraživačima kulture i istorije našeg grada.
Na kraju večeri, koje je odisalo nostalgijom i sjetom, autor je u znak zahvalnosti zavičaju publici poklanjao uz posvetu „Palasturine kartoline“.
