Omaž Zdravku Velimiroviću čiji je film “Dan četrnaesti” prije šest decenija premijerno prikazan u Kanu, a ove godine uvršten u program “Kan klasik” priređen je sinoć na Kanli kuli, u okviru programa 34. Filmskog festivala Herceg Novi-Montenegro film festivala.
Prikazano je restauirano ostvarenje iz zlatnog perioda jugoslovenske kinematografije.
O radu proslavljenog reditelja Zdravka Velimirovića, ali i današnjim filmovima govorili su reditelji Andro Martinović i Branko Baletić, a moderator je bio Vuk Perović.
Prema riječima reditelja Andra Martinovića restauracija urađena u saradnji Jugoslovenske i Crnogorske kinoteke bila je povod da predlože Festivalu u Kanu da uvrsti film u prestižnu selekciju „Kan Klasik“
– Film u Kan klasik ne dolazi po automatizmu, već se takođe obavlja selekcija. Bili smo veoma obradovani da se u zaista renomiranoj selekciji opredjele za ovo ostvarenje, jer su tu bili i filmovi Orsona Velsa, Roselinija, Krštofa Kišlovskog, Dejvida Linča. Festival u Kanu je divan spoj „holivudskog glamura i evropskog umjetničkog filma“, kazao je Martinović.
Na bogat Velimirovićev rad na dokumentarnim filmovima, osvrnuo se reditelj Branko Baletić:
– Bio sam u nekom žiriju, pre tridesetak godina, ekološkog filma na Zlatiboru. Dodijelili smo Zdravku veliku nagradu, a on je napravio mini serijal o rijeci Zeti. Bila je to velika inovacija, taj njegov pristup, njegov poetski film o Zeti, mada je pravio i oštrije filmove – kazao je on.
Baletić je izdvojio i kratki dokumentarni film o Njegošu, kao potvrdu Velimirovićeve izuzetne stvaralačke svestranosti.
– On je pripadao prvoj generaciji naših ljudi školovanih u Italiji i Francuskoj, ugledni profesor na beogradskoj akademiji, član CANU. To je bio dobar znak, za razliku od nekih drugih akademija na kojima ljudi iz svijeta filma uopšte nema. Velimirović i sjajni Dušan Vukotić, koji nam je doneo Oskara. To je bila jedna plejada ljudi, ozbiljnih rediteljskih biografija i jako je dobro da se s vremena na vrijeme podsjetimo kakve smo filmove imali, koji su ih ljudi stvarali, a zahvaljujući kojima je ta jugoslovenska kinematografija uživala izvanredan ugled u svetu – istakao je Baletić i dodao:
– Za festival u Valensiji tražili su svojevremeno neki jugoslovenski film, a mi smo pitali koji jer ih te godine ima pet, šest. Rečeno nam je pošaljite bilo koji, svaki jugoslovenski film je ukras našeg festivala. Ovo vam ne pričam da bi se tek pričalo o prošlosti nego da pokažem da je postojao ozbiljan kontinuitet. I filmovi koje danas pravimo, ovaj i drugi festivali, posljedica su tog kontinuita i ozbiljnog odnosa prema kinematografiji. Ali to je i ono što nam danas nedostaje.
Festivali i gledanje filmova, kako navodi Baletić, posebno na tvrđavi Forte Mare i Kanli kuli, koji su neki od najljepših bioskopa od stotina koje je vidio u svijetu, možda „poslednja prilika za osećanje zajedništva, osjetljivosti prema sredini u kojoj živimo ili promišljanja te sredine jer film pomaže ljudima da stvore sopstveni odnos prema svetu.“
Baletić je poručio da će festival opstati ako publika bude dolazila, a za svaki festial se treba boriti jer „uprkos uzburkanom vremenu i događajima film donosi smirenje.“
Za on lajn festivalska izdanja Baletić je rekao da je to nazvao „jeste-a nije“, jer tu izostaje najvažnije „zajednički doživljaj koji je nezamenljiv.“
Slično razmišlja i Andro Martinović. Ispričao je da je poslije Kana, u Bolonji bio održan najveći festival starih filmova na svijetu.
– Za mene je to bio mali šok. Projekcije se održavaju na glavnom trgu, ima 2 000 mjesta. Vjerovao sam da ćemo naći mjesto, ali sa zakašnjenjem od 15 minuta nismo uspjeli, sve je bilo puno. Neponoljiv je doživljaj gledati film na velikom platnu i dijeliti ga sa drugim ljudima. Što se tiče starih filmova – godine za neke filmove ne znače ništa, možda samo u smislu tehnologije, ali ono što je temelj svakog dobrog filma to se nije promijenilo proteklih 126 godina – kazao je on.
Velimirovićev film, nakon Herceg Novog biće prikazan u Sarajevu, Zagrebu, Beogradu, festivalima iz Mreže jadranske regije, a stigli su i pozivi iz Liona i Sevilje, što filmu obezbjeđuje novi život.
