Knjiga „Nebeska dvorišta“ vladike Grigorija, koja govori o njegovom rodnom mjestu, ljepoti i stradanju jedne zajednice, predstavljena je sinoć u prepunoj bašti Kuće nobelovca Iva Andrića.
Književnik Branko Kukić istakao je da kada je počeo da čita prve strane knjige, osjetio kakvu će pisac donijeti odluku i da će ona biti da nekoga spašava i da sebe spasi.
– Vladika Grigorije ovom knjigom nije želio da prenese teološku učenost, nego je imao potrebu da prikaže lične puteve. Ti njegovi putevi su uznemiravajući. To nije knjiga radi pisanja i čitanja, to je knjiga preispitivanja. Ona čitaoca dovodi u sumnju i nespokoj jer ona preispituje istinu o piscu, istražuje njegov strah i strepnju njegov zanos, njegovo skriveno i otkriveno, postavlja pitanje o drugom koji je dio sebe, o zagonetnom, jasnom nejasnom u društvu u kojem živi i kojem pripovjeda svoju vjeru, o protivrječnostima u kojima živimo, o usponu i padu nas današnjih ovdje – kazao je Kukić.
Tih ratnih 90-tih godina, vladika Grigorije se našao između dva problema, da pomogne svojima i duhovnom željom da se posveti duhovnom životu, što je za Kukića najvažnija tema.
– Svoje važno uporište, a to je njegov uzor starac Siluan navodi „drži um svoj u adu i ne očajavaj“. Time on hoće da kaže da živimo u tom adu u grijehu i da je taj ad i u nama i oko nas i da se podjećanjem na ad upozaravamo ne na to da smo po prirodi grešni, nego što nas ta strijepnja muči, što nas progoni i opterećuje – naveo je Kukić.
Leksikograf i pisac Vlaho Bogišić kazao je da knjigu „Nebeska dvorišta“ treba čitati kao potvrdu svog ljudskog izbora.
– Stvari nikada nisu dobre na način kao kad ih prikazuje akademski, teološki, pa ni filozofski svijet. Stravi su onakve kako kaže Grigorijev djed „nagrabusićeš“. Nagrabusio je, samo je pitanje ko. Kada se stvarno uđe i manastir, kao što je Grigorije, tada nestaju naši obični svjetovi i jezici, pape i episkopi, Servatensi i Andrići i nastaje to nešto u čemu se kao u ogledalu prepoznaje sve što mi sa ove strane te kapije radimo. Jedna od rijetkih potvrda sa naše strane, ne Grigorijeve, našega svijeta u kojem čitamo i živimo da bismo lakše i ljepše kretali su priručnicima kakva su „Nebeska dvorišta“. Ono što sam ja malo pomogao su žive slike da se taj lijepi naslov proširi tom figurom. Te slike su za mene zaista žive jer sam u životu imao sreću da sam sreo Grigorija u realnom životu – kazao je Bogišić.
Vladika Grigorije ističe da je Mladen Durić 17. juna 1992. umro, i da je Grigorije, koji piše o njemu 30 godina, privilegovan samo zato jer ga je dobro poznavao.
– Grigorije nema 55, nego 30 godina. I tu sam ja u prednosti na sve druge ljude koji su rođeni 1967. Tom mom tridesetogodišnjem životu koji je iznikao iz 25 života kao iz nečega što je umrlo rodilo se nešto ili neko drugi. Misim da sam u knjizi uspio da ne dajem odgovore. Nije važno da dobro odgovorimo već da dobro pitamo i da budemo svjesni da Bog pita nas. On je kao pitanje i onaj koji pita, a ne onaj koji odgovara.
Suština stvari je u tome da književnost ne smije da ima tu pretenziju što je bilo moje iskušenje kao sveštenika da pridikuje.
-U ovoj knjizi ima bezbroj otvorenih pitanja neodgovorenih i meni je kao svješeniku to bio veliki izazov i velika muka, jer ima mnogo odgovora koje čovjek može da da, ali prava stvar je kad vidiš da je život tajna, kada je smrt tajna i da se stvari pred našim očima odvijau na jedan tajanstven način. Ova noć je tajanstvena. Sve je tajna i ne treba da se toga plašimo. U tajni treba da učestvujemo i daje konzumiramo. To je u stvari ono što je život – kazao je vladika Grigorije.
Odlomke iz knjige čitao je glumac Danilo Babović, a moderator je bila profesorica Danijela Jelić. Promociji u Kući nobelovca Iva Andrića prisustvovalo je sveštenstvo Mitropolije Crnogorsko-primorske i Eparhije Zahumsko-hercegovačke i primorske, kao i predsjednik Stevan Katić sa saradnicima.
