„Dijete je uvijek dijete, i sada i prije 100 godina! Roditelji se mijenjaju, više dopuštaju, ali djeca ostaju ista!“, citat je koji biramo iz razgovora sa Mirom Femić, vaspitačicom u penziji, dobitnicom Prosvjetinog priznanja za životno djelo u vaspitavanju i obrazovanju mladih Novljanki i Novljana.
Skoro četiri decenije predano je radila sa djecom, a za to je, kako kaže, najvažnije voljeti ih. Priznanje koje stiže na njenu adresu ju je prijatno iznenadilo i obradovalo.
-U penziji sam od 2002. godine i prija mi što je stiglo priznanje. Da je došlo, na primjer, dok sam radila, tada bi rekli da bih imala više elana da radim, ali tokom cijelog radnog vijeka, najveći elan koji sam imala upravo tada sam iskorišćavala. Puno sam se obradovala priznanju, da se i mene neko sjetio nakon toliko godina.
Ističe da joj nikada nije bilo teško da obavlja svoj posao jer djecu obožava.
-I kada sam bila mala, sa samo pet, šest godina, za sobom sam „vukla“ mlađu djecu. Nije teško ako ih voliš, a i djeca tada vole tebe i nikada nije bilo problema. Ima i onih koji ih baš i ne vole pa nisu ni taj poziv voljeli, tada je teško obavljati ovaj posao. Djecu treba upoznati, posvetiti im se i tako raditi sa njima, jer ne reaguju sva djeca isto ni na pohvale ni na pokude. Ako ga pohvališ, ono će biti još bolje, a ako ga pokudiš, onda se ono još više izgubi u svom ponašanju.
Jedno vrijeme Mira je radila kao učiteljica u seoskoj školi kod Gradiške, a potom završava Akademiju za predškolsko vaspitanje u Banja Luci, seli u Sarajevo gdje nastavlja da radi ali u vrtiću.
– Svaki čovjek ima predispozicije za nešto, ja sam samo ovo voljela i ništa drugo. Istina, na kraju osmogodišnje škole profesor engleskog i njemačkog jezika mi je rekao da će mi isposlovati stipendiju da idem u dramsku, jer sam i tada recitovala, pjevala, svirala, ali kada sam tati to predložila odgovor je bio – ni slučajno. Onda sam otišla u učiteljsku školu.
Kada je 1976. godine stigla sa porodicom u Herceg Novi, radila je u vrtiću na Toploj koji je bio u osnivanju, a tokom ljeta djeca su bila u vrtiću u kući Ive Andrića.
-Tada se radilo u dvije smjene, bile su mlađa, srednja, starija i predškolska grupa, ali je sada predškolska prešla u prvi razred, premda nikada nisam bila za to jer su to mala djeca sa šest godina. Počinjali smo u 6:00 sati, uvijek sam radila vježbe oblikovanja sa djecom, onda idu na doručak, a potom imamo zanimanja, igre sa didaktičkim materijalom, priče, pjesme, ručak, spavanje.. Djeca su slušala, imali su manje didaktičkog materijala, skupljala sam različitu ambalažu i od toga smo svašta pravili, igrali se…. moglo je to tako. Tokom ljeta bili smo u kući Ive Andrića. Bilo je lijepo dvorište, a vrtić je bio na spratu.
Kako ističe, jedina razlika u radu u vrtiću i školi je što mlađe ne smijete ostavljati ni tren.
-Sa djecom iz vrtića morate stalno biti na oprezu, ne smijete ih ostavljati nijednog trenutka, a školska djeca idu na odmor, mali ili veliki. Do penzije sam djecu prebrojavala, smijale su mi se neke koleginice, ali ja sam uvijek strijepila i voljela da su mi na okupu.
Pod njenim „budnim okom“ stasale su brojne generacije, a među njima sada već poznati i priznati glumci, novinari, sportisti, inženjeri…. Samo neki od njih su Danka Kovinić, Andrija Prlainović, Daca Dabović… Prisjeća se malog rituala a to je da nijedno dijete nije ušlo u vrtić a da ga nije na ulasku poljubila.
-Kad sam malo zašla u godine, onda su oni s vrata savijali glavu da ih ljubim. Kada su na spavanju, obavezno sam morala svako da poljubim. Jednom se desilo, oni su legli, pokrila sam ih i pričala sa jednom koleginicom i ja pogledam ka djeci, oni ne spavaju. Pitam zašto ne spavaju, a oni odgovaraju da ih nisam poljubila. Dok sam bila mlađa, mogla sam čučnuti da ih poljubim, a već kasnije, kada sam bila u godinama, morali su se malo pridići. I tako je bilo do zadnjeg dana. I osjećala sam da me djeca vole. I poslije toliko godina, sretnem ih kroz grad, pa iako su sa druge strane ulice, pretrče da mi se jave. Ta djeca koja su bila davno kod mene, a poslije su dovodila i svoju djecu. To je poseban osjećaj.
Na naše pitanje šta je najvažnije u radu sa djecom, u dahu izgovara – Najvažnije je voljeti dijete!
-Tada sve ide kako treba. I raditi sa njima. Nikada nisam sjela tokom smjene da pišem program ili pripremu, samo ujutro sjednem kada ih prozivam. Uvijek sam vukla knjige, papire, dnevnik sa sobom kući da tamo to završavam, a kako uđem u vrtić dok ne izađem iz njega, radila sam sa djecom. I onda kada vi zabavite djecu, tu nema prostora da se desi neki nered po sobi.
Često upotrebljivana fraza „treba postaviti granicu djeci šta se smije a šta ne“ kod gospođe Mire nije nikada bila u upotrebi.
-Ne treba postavljati granice, nego roditelji od malih nogu djecu treba da nauče da imaju svoje obaveze ali i prava. Ne treba pretjerivati, nikada nisam bila za kažnjavanje djece. Najveća moja kazna je bila da djetetu ne dam da se poigra sa nečim što voli. A to stavljanje djeteta u ćošak, to ponižavanje, nisam mogla ni zamisliti a ne da uradim.
Ondašnje i sadašnje vrijeme se po mnogo čemu razlikuje, od savremenih izazova koje nudi tehnologija do različitih sadražaja, ali Mira ističe da se djeca ne razlikuju jer „ dijete je dijete i sada i prije 100 godina“.
– Razlikuju se roditelji, oni sada više dopuštaju djeci. Dešavalo mi se da dovede majka djevojčicu u sred zime, u suknjici, gole noge i kratke čarapice i kaže da neće da je posluša i da se obuče. Pitam kako neće da posluša dijete od pet, šest godina? Šta će biti kada bude imalo 15, 16? Meni se to nije moglo desiti, ni sa mojom rođenom djecom, mada su moji sinovi zaista zlatna djeca. Znate za onu priču kada je roditelj pitao doktora kada treba da počne sa vaspitavanjem djeteta, a doktor ga upitao koliko je staro dijete. Roditelj je odgovorio da ima pola godine, a doktor na to konstatovao da je već zakasnio u vaspitavanju. Trebaju da poslušaju, ali ne autoritet, ne kazna, već sve na lijep način. Treba imati povjerenja u dijete pa će i ono imati u tebe.
Ispričala nam je različite anegdote svojstvene najiskrenijim bićima koja hodaju planetom, a među njima i da se ne može obojiti šarena kresta pijetlu jer „ne postoji šarena bojica“, a bilo je i onih koji su je zvali mama i nisu htjeli da prihvate ništa drugo.
I danas, poslije 37 godina rada sa djecom ponavlja da bi poziv vaspitačice opet birala.
-Uvijek! Osjećam da bih i sada mogla raditi sa djecom, pa makar sat, dva. Nikada ne bih promjenila profesiju, opet bih bila isto!
KONCERTI, PRIREDBE, POZORIŠTE
Čak 30 godina, sve do doba kada je korona pomrsila konce svima, organizovala je koncerte u čast Dana žena u Dvorani Park, brojne humanitarne koncerte, volontirala u Crvenom krstu, postavljala pozorišne predstave.
-To je proslava Osmog marta u organizaciji Udruženja žena, a moj je bio dio da pozovem učesnike, organizujem ih. Dok sam radila u vrtiću, moja grupa je učestvovala i imali su recitacije i folklor. Kda sam otišla u penziju onda sam zvala koleginice i folklorne grupe iz Zelenike, Igala, Đenovića, pjevačke grupe koje je vodila i profesorica Marijela. Humanitarne koncerte organizovali smo za pomoć djeci koja su bila bolesna ili za Dom starih u Risnu i slično. Malo smo naplaćivali ulaz, ali svaka mala pomoć je nekome dobro došla.
Sa Dragoljubom Šćekićem i još jednim glumcem sa Savine, obnovila je rad pozorišta u Herceg Novom.
-Bila sam u Izvršnom odboru, vodila sam dječije pozorište i režirala predstavu „Mačak u čizmama“. Lijepo je to bilo. Bila sam u pozorištu sve vrijeme dok nije moj sin Danijel došao, a onda je on nastavio. Voljela sam raditi sa djecom, bilo je lijepo.
Po prelasku sa Tople u Zeleniku, u godini koja je na ovim prostorima zapamćena po razornom zemljotresu, uspostavila je saradnju sa glumcem Draganom Zarićem Zare koji je radio emisiju Čarobne čizme.
-On je besplatno došao u Herceg Novi, ja sam pripremila čitav program i on je na osnovu toga vodio program sa djecom. Tražili su tada iz škola da im posudimo Zareta, a on išao da vodi program sa djecom. To je lijepa uspomena iz tog perioda.
Prisjeća se da je, kao predsjednica zeleničkog folklornog društva, organizovala brojne priredbe tokom godine.
-Tada je bila dobra saradnja sa vojskom i njihovim orkestrom sa Prevlake i iz Kumbora. Priredbe su bile za 10. septembar Dan mornarice, 22. decembar Dan vojske, 25. maj rođendan druga Tita i Dan mladosti, uz to su nastupali i za Novu godinu, Dan žena i slično… Kroz te priredbe se vidi čitav rad sa djecom, oni recituju, pjevaju, igraju. Uvijek sam voljela da spremam priredbu sa svojom grupom da roditelji mogu da ih vide, i ja sam uživala u tome. Kada nastupaju svi u vrtiću, ne mogu sva djeca doći do izražaja, ispričala nam je Mira Femić.
Prosvjetino priznanje za životno djelo biće joj uručeno večeras na Svetosavskoj akademiji u Dvorani Park.
Razgovor sa dobitnicom možete pogledati u TV učionici RTHN, urednice Drinke Krivokapić, večeras u 20:00 sati.
