Koliko je samo onih mladih, divnih ljudi koji su kao rijeka krenuli iz svog rodnog grada dalje, u ostvarivanje svojih želja, snova, sticanje obrazovanja i karijere. Svako od njih, sve nas i svoj grad čine posebno ponosnim kada znamo da tamo negdje neko toplo priča i voli ovaj komadić planete na ulazu u Boku dok stvara, radi, igra, glumi….. Jedna od njih je Milica Lučić, mlada Novljanka, student druge godine glume Fakulteta dramskih umetnosti u Beogradu. Koliko je odlična u tome što zna i umije, potvrđuje podatak da je od 400 prijavljenih na prijemnom, Milica bila jedna od deset primljenih, koliko se te godine upisivalo.
Sa zadovoljstvom ističemo da je upravo za RTHN i Omladinsku emisiju, koju uređuju Mia Mrkaić i Vanja Vlahović, Milica dala prvi intervju.
Već dvije godine, Milica predano radi u klasi prof Marije Milenković i Marije Bergam kao stručnog saradnika.
– Velika mi je čast prvo biti izabrana od skoro 400 ljudi koji su se prijavili i upasti baš u tih deset studenata, s obzirom na to da je moja profesorica umjesto 12 primila nas deset. Veoma sam zadovoljna svojim izborom, premda, ovo nije bilo ono što sam prvobitno željela, o čemu sam maštala. Mislila sam da će to biti sport, ali spletom okolnosti, početkom treće godine srednje škole, preselila sam se u Beograd. Odlascima u pozorište sa svojom školom, shvatila da želim da se nalazim na toj sceni i budem u mogućnosti da prenesem ono što su ti glumci prenijeli u tom trenutku meni i publici, kazala je Milica.
Kako objašnjava, obaveze se nižu tokom cijelog dana i ostaje malo slobodnog vremena, ali nije joj teško jer radi ono što voli.
– Moj dan izgleda ovako – budim se oko sedam ujutro, tradicionalno popijem kafu sa svojom sestrom i poslije toga krećem na fakultet gdje sam do sedam, osam sati uveče, do kada mi traje gluma. Poslije toga ostajem kako bih spremila određene zadatke za naredni dan. Kući sam obično tek oko deset sati, a neko slobodno vrijeme koje možemo imati je vikendom, mada i tada spremam zadatke za narednu sedmicu. I tako u krug, ali volim to!
Dok na fakultetu odrađuje svoje obaveze iz predmeta kao što su scenski pokret, balet, akrobatika, borbe, tehnika glasa, gluma kao glavni predmet, dikcija, istorija svjetskog i srpskog pozorišta i psihologija, radi i predstave u studentskom pozorištu.
– To je za mene, kao početnicu, značajno iskustvo. Svaki put se osjećam bogatije kada uradimo projekat. Prelijepo je biti na sceni i čuti aplauz. Tada osjetite potvrdu i nagradu za svoj rad, sreću što smo kod nekoga proizveli reakciju. Značajno je i bude vam drago na kraju.
Svakom zadatku prilaze studiozno, uče i upijaju od mentora i profesora, a spremanje za ulogu traje skoro cijeli semestar.
– Da bi ušla u neki lik, potrebno je skupiti dosta informacija o tome, kakvo je njegovo ponašanje, pa se potruditi da tog lika pronađem u sebi i sebe u njemu. U zavisnosti od toga koliko je kompleksan lik, neki nam „legne“ malo brže, neki sporije. Obično prvo imamo čitajuće probe na kojima prolazimo tekst, a kada ga koliko toliko usvojimo i izađemo na scenu, slijedi i pokret, odnosno fizičke radnje koje su povezane sa tekstom koji govorimo i sve ide sinhronizovano. Naravno, ako imamo monolog ili dio koji moramo savladati, za to je potrebno odvojiti neko vrijeme za samostalan rad i vježbati mimo probe.
Milica nam priča dalje da su brojni oni koji su odlični i istrajni u glumačkom poslu, ali dvije osobe, u ovom trenutku, izdvaja kao uzore.
– To je Branka Pujić, moja profesorka na fakultetu koja mi je uzor na brojnim poljima, kako u glumačkom dijelu, na polju istrajnosti i kvaliteta, isto tako i na životnom, porodičnom planu. Drugi uzor mi je Nataša Ninković čiji rad govori o njenom kvalitetu kada je posao u pitanju, ali takođe i na porodičnom planu. Slično tome i ja težim.
Kaže da ima želju da radi i u pozorištu ali i na filmu, ali sačekaće da sakupi potrebno iskustvo i napravi pravi izbor. Gluma je bio njen izbor bez obzira na sve probleme sa kojima se večina susreće i smatra da se radom uvijek može postići željeni cilj.
– Kada sam upisivala glumu, nisam razmišljala o tome da li je profitabilno, ali kako vrijeme prolazi, pada mi često na pamet. Ipak, svaki posao je profitabilan ukoliko dovoljno radiš i trudiš se, kako za manje tako i za više poznate glumce. Mislim da se radom uvijek može zaraditi i pristojno živjeti.
Premda joj ostaje samo malo slobodnog vremena, ipak nađe trenutak da se posveti svom hobiju a to je tenis i plivanje, voli otići u pozorište ili izaći sa društvom.
Upitali smo je šta joj nedostaje dok nije u svom gradu, a ona je odmah imala spreman odgovor.
– Dok sam u Beogradu, najviše mi nedostaje moja porodica, moj grad, more, zvuk talasa, sunce, Škver…. i nedostaje mi pica iz Piknika, sa njom je najteži rastanak, uz osmjeh je dodala Milica i nastavila.
– U suštini, sve mi to nedostaje, ali i u Beogradu je veoma lijepo i ima puno izbora ako želite izaći, upoznati nove ljude… Lijepo je i u Beogradu, ali uvijek će mi nedostajati Herceg Novi.
Za kraj smo joj poželjeli da osvaja svjetske scene, ali i da je čekamo na pozornici Kanli kule, na nekoj od premijera filmova Hercegnovskog filmskog festivala ili gostovanja pozorišta u okviru HAPS-a, a ona svojim Novljanima skromno poručila.
–Nadam se da ću uspjeti i učiniti ponosnim i svoju porodicu i svoj grad!
