Konferenciju pod nazivom „Moć kulture: Kultura sjećanja – politike i prakse“ u organizaciji Fondacije Konrad Adenauer otvorio je direktor predstavništva za Srbiju i Crnu Goru Norbert Bekman –Dirkes koji je u hotelu Palmon bej istakao značaj ovog skupa, koji je okupio brojne učesnike iz zemlje, regiona i Evrope.
Kako je kazao, Fondacija Konrad Adenauer je u Crnoj Gori prisutna više od 20 godina kao jedina politička fondacija. Bavili su se pitanjima identiteta, multikulturalnosti, odnosa između pozorišta i politike. Cilj ove konferencije je da se međusobno povežu kultura, nauka, umjetnost i građansko društvo te da se kroz razmjenu mišljenja dođe do neophpodnog preduslova, priznanja istorijskih činjenica, ma koliko one neugodne mogu da budu ali i izvlačenja pouka iz njih.
-Cilj politike je odgovornost za sve učesnike u društvu. Iz istorije učiti, izuzetno je važna stvar, pogotovo tamo gdje nisu svi ožiljci zarasli. Imamo godišnjice iz Drugog svjetskog rata, kao što je 21. oktobar u Kragujevcu, gdje sam učestvovao na komemorativnom skupu. Imamo takođe istorijat i godišnjice iz ratova koji su se vodili ovdje u regionu. Moramo da stvorimo instrumente kako bismo se sa svim tim mogli ophoditi. Potrebno je vrijeme za to. Sa istorijom da se odgovorno ophodimo a to dugujemo sljedećoj generaciji. Izvući pouke iz istorije jedan je od velikih izazova upućen politici. Tu kultura ima funkciju i zato je i naziv konferencije Moć kulture. Kulturu shvatamo kao ogledalo, imamo sjajnu oblast u rukama da društvo pripremimo za budućnost. Paneli pokrivaju veliku širinu u oblasti kulture. Mislim da ćemo tokom ova dva dana moći da damo doprinos ne samo za CG već cijeli region i za naše evropsko shvatanje kako se ophoditi sa istorijom, poručio je Berkman – Dirkes.
Profesor na Fakultetu dramskih umjetnosti UCG Janko Ljumović podsjetio je da je u Igalu peta konferencija koju organizuje Fondacija Konrad Adenauer koja je tematski fokusirana, a koja kreira prostor za razmjenu mišljenja i dijalog.
-Konferencija je tradicinalna u CG, interdiciplinarna, gdje fondacija okuplja aktere iz različitih polja. Ovogodišnja tema je važna za društvo,samorazumijevanje zajednica, za istraživače, naučnike. Tema sjećanja važna je i u odnosu na pojmove politike zaborava, ili društvenog zaborava ili za pojam disonantnog nasljeđa. Kultura sjećanja politike i prakse imaju karakteristične predmete istraživanja i fokuse, rekao je Ljumović i istakao da je riječ o temi koja dopire do najšire javnosti i značaju politike kao izuzetne vještine i mudrosti – da ovu temu anticipira u svoj viskokoprioritetni ne samo političi diskurs nego i javnu politiku.
On je takođe ukazao na eksplozivan balkanski kontekst:
– Imamo mnogobrojne primjere da se Evropljani zajednički sjećaju dok balkanska mjesta sjećanja pružaju nove napetosti i nisu zajednička. Tema okupira različite javnosti. Imamo priliku da problematizujemo taj arhiv kulture sjećanja, šta su to uradili Evropljani. Odogovr na pitanje je zašto je tema važna je pitanje traume, koja objašnjava potrebu za kulturom sjećanja. Individulana i kolektivna trauma povezuju njene učesnike i svjedoke, sa onima koji svjedoče. Iskustva revizije istorije ovoj temi daju veći značaj. Ona jesu politička i društvno nadređena, ali prije toga ona su psihoterapeutska iskustva ili su predmet sudskih procesa. Trauma, kao predmet stvaranja umjetničkog djela postaje jedan od bitnih djela angažovane umjetnosti, ili kako se preciznije naziva testimonijalne umjetnosti, poručio je Ljumović.
Na konfereneciji će, u okviru četiri tematska panela, Evropska protiv balkanske kulture sjećanja, Kultura sjećanja: slučaj Jugoslavija, Sjećanje i društveni poredak, Kultura sjećanja i umjetničke prakse govoriti njemački, regionalni i crnogorski intelektualci, istoričari, umjetnici, političari i predstavnici civilnog društva, koji se na različite načine bave ovim važnim društvenim, sociološkim, kulturnim i političkim fenomenom 20. i 21. vijeka.
Na skupu će sutra govoriti i političari. Neke od njih pitali smo da li se na Balkanu mogu prevazići razlike i da li kultura sjećanja i politika sjećanja mogu biti pomirujuće.
GORAN DANILOVIĆ – Ujedinjena Crna Gora
Naslov našeg seminara zahvaljujući Fondaciji Konrad Adenauer je vrlo inspirativan, obavezujući, možda malo preširoko postavljen-Kultura sjećanja, politika i praksa. To na neki način naznačava da je politika teorija, a praksa nešto drugo. Politika je suva praksa, od antičkih vremena do danas je to način življenja. Ali hajde da čujemo šta pojedinci iz različitih sfera društvenog življenja imaju da kažu o tome. Da li je zaista kod nas kultura sjećanja sveprisutna, pitanje je da li je samo suvo sjećanje, prisjećanje ili je zaista kultura sjećanja. Dramatično je različito. Kultura sjećanja podrazumijevala bi napor da se sjećanje razumije, u kulturološkom smislu, da ne podvaljujemo prošlosti i da ne repliciramo u budućnosti prosto nešto što je dio našeg trajanja. Primjeniti tu vrstu sjećanja na pravi način je velika obaveza i pojedinaca, akademske zajednice i političkog establišmenta. I valjda su srećni oni narodi koji su to uspjeli, da putuju kroz sjećanje, različitih nivoa, kroz prošlost bez predrasuda. Mislim da je jako važno da znamo da je put u prošlost i put u sjećanje put u živote drugih ljudi i drugih vremena. Zbog toga treba biti obazriv, taj put je obavezujući i nosi više rizika od one naše puke želje da putujemo u budućnost.
TAMARA VUJOVIĆ –Demokratska Crna Gora:
Vrlo je važno to što se konferencija u organizaciji Fondacije Konrad Adenauer sa ovakvom važnom temom održava peti put. Kultura sjećanja, odnosno narativi sjećanja i kako to da pretvorimo u politiku sjećanja odnosno da svi ti narativi prošlosti odnosno i sve ono čime se naša prošlost može i podičiti da one postanu jedinstveno polje sjećanja koje ne rađa jednu nestabilnost ili neke sukobe kada treba obilježiti neku godišnjicu itd., već da svi ti narativi i cijela prošlost ima jedan jedinstven ton kulture sjećanja. Odnosno tu su dva pojma, kultura sjećanja i politika sjećanja. Jako je važno da ova konferencija okuplja ljude iz akademske sfere iz raznih oblasti koji kroz interesantne diskusije pričaju o mogućnostima tih jedinstvenih pogleda. Nema boljeg mjesta da se ta konferencija održi od Herceg Novog gdje mi na svakom koraku svjedočimo prošlost i imamo određena sjećanja i znanja o svakom od elemenat naše prošlosti.
MIODRAG LEKIĆ -DEMOS:
Tema je zaista prvog reda i kultura ostaje vodilja i fundamentalna oblast koja pomaže progres društva. Kultura sjećanja evropska ili balkansa, ja ne bih pretjerano forsirao razlike koje postoje ali razlika je recimo u tome da Evropljani uspjevaju da imaju zajedničko sjećanje ne totalno, iako je istorija Evrope istorija ratova koji su završeni sredinom prošlog vijeka. Na Balkanu nije zajedničko sjećanje nažalost nego je odvojeno, konfliktno, svađalačko, prošlost se koristi više za ideologiju, za razlike nego za nešto što bi trebalo da donese boljoj budućnosti. Istraživanje prošlosti ima svrhu ako ono doprinosi boljoj budućnosti. Ako je ona izvor svađa beskrajnih onda je na neki način nešto što otežava dalji razvoj. Na žalost na prostoru Balkana imamo kulturu sjećanja kao građanski rat sjećanja, često. Ne poštuju se činjenice od kojih treba poći, istoriografija je arhivska disciplina, postoje činjenice koje treba poštovati. Ovdje na skupu govorimo ne samo o kulturi sjećanja nego i politici sjećanja. Znači mi sve to treba da pretvorimo u politiku, znači ne da uređujemo prošlost kako se nama dopada već da uz poštovanje činjenica dođemo do zajedničkog. Mislim da to možemo. Politika dosadašnja zapravo konstituiše CG kao zbir nacija, zbir naroda koji imaju svoja istraživanja, svoje interpretacije gdje se ne vidi cjelina. Nama je potrebna integrativna politika, što ne znači da se ukidaju nacionalne kulture. Naprotiv one treba da postoje ali u jednom skladu sa nečim što je zajedničko. Ovdje postoje ideje vodilje u prošlosti koje su zajedničke, to su oslobodilački ratovi, poštovanje identiteta lokalnih, mnogo toga postoji što je zajedničko, na kraju dijelimo na ovom prostoru zajedničku sudbinu. Imamo dvije mogućnosti: jedna je da imamo paralelne svjetove, nacionalne, koje jedna druge ne uvažavaju već tjeraju svoju istinu, stvarnu ili izmišljenu. CG je u ozbiljnoj kulturnoj krizi i ne može se odvojiti kultura i politika, uvijek vlast izražava jedan kulturni obrazac uz sav respekt dajemo prednost ekonomiji ali i ova dimenzija zajedničkih vrijednosti je suštinska. U svakom slučaju od istorije ne treba bježati već moramo tražiti ono što je zajedničko.
PROMOVISANA KNJIGA „U POŽARU SVJETOVA – IVO ANDRIĆ JEDAN EVROPSKI ŽIVOT“ MIHAELA MARTENSA
Prvi program u okviru naučnog skupa „Kultura sjećanja-politike i prakse“, održan je sinoć, a riječ je o promociji knjige „U požaru svjetova-Ivo Andrić jedan evropski život” njemačkog novinara i publiciste Mihaela Martensa.
Autor je objasnio da je djelo, koje je izazvalo veliku pažnju u regionu i zemljama njemačkog govornog područja, pisano sedam godina.
-Andrić je živio u mnogim evropskim zemljama, kretao se u klasičnoj književnosti i njihovim jezicima. Po meni je to mogućnost da se Andrić, iz te stalne borbe kome pripada, može izvući i staviti na nivo koji je iznad često postavljanog pitanja – da li pripada srpskoj, hrvatskoj ili bosanskoj književnosti, kazao je Martens.
Andrić je u privatnom životu bio radikalno zatvoren, kao školjka, i nije volio medije, kazao je autor. Podsjetio je bio diplomata koji je živio u mnogim državama i govorio nekoliko jezika, i čovjek koji je znao mjeru u svemu.
Da bi razumjeli Andrića, neophodno je staviti ga u kontekst 20. viijeka.
-Njegov život jeste priča 20. vijeka. Prvi svjetski rat je započeo pucnjima Gavrila Principa na Franca Ferdinanda, a u drugom svjetskom ratu bivši podanik Habsburškog rajha ispalio je dva pucnja, na sebe i Evu Braun. To je bio Adolf Hitler. Andrić je jedini čovjek koji je zaista poznavao lično i Gavrila Principa i Adolfa Hitlera. To nam ne govori sve o Andriću ali nam daje naznaku o enormnom dijapazonu političkog života Andrića. Ako tome dodamo da se Andrić sastajao sa Titom, da je vidio Musolinija kao mladi diplomata u Rimu, da je bio na tribinama 1. maja 1947. godine u počasnoj loži Staljina u Moskvi, u Kini je vidio Maoa, onda možemo zamisliti šta se dešavalo u njegovom vanjskom svijetu, kazao je Martens.
Moderator večeri bio je profesor Janko Ljumović, a odlomke iz knjige čitao je glumac Miloš Pejović.
