Žene u Crnoj Gori čine više od polovine ukupnog stanovništva ali i većinu nezaposlenih.
Pri zapošljavanju poslodavci se češće odlučuju za muškarce, posebno ako je žena u reprodukcionom dobu ili ima malu djecu. Problem zapošljavanja imaju i žena nakon pedesete godine, saopšteno je iz NVO Banka hrane.
Po strukturi svih zaposlenih, prema statusu zaposlenja, najveći je broj žena (82%) koje rade po ugovoru, informacija je Privredne komore. Takođe, žene rade manje plaćene poslove i ne napreduju po hijerarhiji odlučivanja kao muškarci. Više od polovine nezaposlenih žena u ruralnim područjima nikad nisu radile i nemaju penziono osiguranje.
Tri puta je više u Crnoj Gori samohranih majki nego očeva. Prema jedino dostupnim podacima Monstata od posljednjeg popisa 2011. godine, ima 24.424 porodica sa najmanje jednim djetetom koje odgaja samo majka. Broj samohranih očeva je znatno manji i iznosi 5.105. Neplaćanje alimentacije, nemogućnost zaposlenja i neprilagođeno radno vrijeme, samo su neki od problema sa kojima se one suočavaju.
Neuporedivo je veći broj muškaraca na državnim funkcijama i rukovodećim mjestima, ali je zato mnogo veći broj žena koje trpe nasilje u svim njegovim oblicima.
Crnoj Gori znatan procenat žena, između 15 i 65 godina, bio je izložen partnerskom nasilju: čak 42 odsto žena je tokom života imalo iskustvo sa bar jednim od četiri tipa partnerskog nasilja – psihičkim, ekonomskim, fizičkim ili seksualnim.
U Crnoj Gori se i dalje uglavnom poštuje tradicionalni pristup nasleđivanja imovine muških potomaka u porodici, pa tako žene čak i kad se nalaze u teškom materijalnom položaju, ostaju uskraćene za podršku. Crna Gora se nalazi među četiri države u svijetu po disbalansu rođenja muške i ženske djece, usljed selektivnih abortusa.
Neravnomjerna je podjela obaveza u kućnim poslovima, njegovanju djece, starijih i bolesnih, između muškarca i žena.
Žene od rodne diskriminacije nisu dovoljno zaštićene na radnom mjestu, uznemiravanja i ucjenjivanja, koliko je neophodno.
Puna su nam usta hvale napretka i poštovanja žena što je upitno u praksi. Malo se šta uradilo da se zaštite žene i pruže prilike da one ostvare potencijale u punom kapacitetu.
Država mora staviti u fokus pažnje ženu, ne samo kada su međunarodno priznati datumi u pitanju. Za žene se vezuje i pitanje potomstva, a kod nas je natalitet ozbiljno ugrožen i nema mjera koje bi pomogle da se stanje popravi.
Djevojčicama treba podrška da se školuju kako bi bile ostvarene profesionalno, a ne samo kao porodične žene i majke. Sasvim je izvjesno da sa porastom obrazovanja siromaštvo drastično smanjuje, što je još jedan razlog ulaganja u obrazovanje.
Ženama treba posao i kako bi bile ekonomski nezavisne i slobodne, da ne trpe nasilje iz ekonomskih razloga, kada do njega dođe u porodici. To je i način da se smanje traume među djecom koje žive u porodicama nasilnika.
