Slikarski bard Mediterana, Vojo Stanić navršio je 97. godinu, i sa sinom Tomom, zahvaljujući kome smo dobili i rođendansku fotografiju, a uz brojne čestitke, dan proveo u dobrom raspoloženju. I mi srdačno čestitamo i želimo dobro zdravlje, uz podsjećanje na neke ranije razgovore u kojima smo bilježili Vojove priče o umjetnosti, slikarstvu, Škveru, Novom, susretima, njegovom ateljeu u koji više ne odlazi ali u kome svoj život žive njegove čudesne slike.
Ostaje i živi i njegova priča o tom nevelikom prostoru koji magično privlači poklonike njegovog nevjerovatnog slikarskog svijeta.
-Atelje je mali, kao prostor, ali kad se otvori prozor, a vazda je i otvoren bez kad je ružno vrijeme, pa kada se tom malom prostoru doda onaj veliki koji vidim onda mi izgleda kao da kraja nema.
A prozor jeste okrenut ka ljudima, beskraju neba i mora, suncu, barkama, jedrima, vjetru, kiši, i slika se svakodnevno mijenja. To su oni trenuci koji Staniću nisu promicali, pa je o njima i ljudima ostavljao na platnima priče kao dokument svog uvijek bogatog ličnog doživljaja.
-Ne znam šta će da se dogodi sa slikom kad počnem da radim. Ja poželim jedno, a naslikam nešto drugo, treće… U tome je čar.
Priznao nam je i da voli novski i Škver kao kada se prvi put susreo sa ovim neobičnim mjestom i ljudima sa kojima je uvijek bio pričljiviji nego sa novinarima.
-Jednom kada su me zamolili da nešto kažem na svojoj izložbi, a ja nisam znao šta bi, rekao sam: ja slikam da ne bih pričao!
A Stanićeve slike i jesu priče, vremepolov, hronika grada i ljudi Herceg Novog u kome Vojo živi i stvara više od sedam decenija.
– Slikajući, ja se u stvari igram. A ne vjerujem u slikarstvo kojemu je potrebno objašnjenje. Jer, slikarsvo je najjasnija umjetnost . Kada osjetimo sliku, onda smo je i shvatili, nema drukčijeg razumjevanja . I svako ima pravo na svoj utisak. To je pravo i pošteno i jedina istina.
Premda u poodmaklim godinama, za lijepih dana Vojo se ni sada ne odriče nekih svojih malih rituala. Izlazi na Škver, ide u dvije najbliže kafane, na kafu i sladoled. Kao oreol okružuje ga i tada neka djetinja iskrenost, radoznalost, ali jednako i mudrost i duhovitost. Izdvaja ga od svega i svih njegova jednostavnost u koju sabira svoj škveranski svemir.
-Sve možeš doživjeti i u malom mjestu. Ako u malom mjestu ne nađeš ljude nećeš ih naći nigdje. A Herceg Novi je raskošno lijepo mjesto u svakom pogledu. Ali, da negdje nema ružnog ne bi bilo ni lijepog!
A u Vojovom stvaralaštvu, kazivanju, životu, lijepo se uvijek iznova rađa. Sam nam je u tom davnom razgovoru otkrio pravilo: radujem se svakom novom danu, zato i živim ovako dugo!
Srećno još jednom maestro! I još mnogo radosti!
