Ljubav prema nauci vodila ga je kroz sve godine školovanja, davala snagu da izazove pretvori u motiv i šansu i dovela ga do najvišeg nivoa obrazovanja – doktorskih studija. Novljanin Stefan Stanovčić, jedan je iz plejade onih mladih ljudi na čije je postignuće ponosna ne samo njegova porodica, već cijeli grad. Pasijom kojom nauka osvaja srce, pobijedio je i prve trenutke po odlasku od kuće, kada mu je more ispod Novoga silno nedostajalo, ali je cilj bio jasan i on ga ostvaruje.
Stefan je diplomirao na Biloškom fakultetu Univerziteta u Beogradu 2015. godine, već naredne okitio se titulom master biolog, a potom 2017. upisao i doktorske studije. Radi i istražuje na Institutu za molekularnu genetiku i genetičko inženjerstvo u Laboratoriji za molekularnu biologiju biljaka.
Za RTHN otkriva zašto se obreo baš u ovoj nauci i kaže da je više puta razmišljao o tome šta je to što čovjeku daje želju da radi nešto, da ima afinitet ka bavljenju nekom oblašću.
– Shvatio sam da su me često jednako fascinirala zanimljiva pitanja koliko i zanimljiva saznanja. Kada se bavite izučavanje bioloških sistema, vaša svakodnevica je konstantna igra između postavljanja pravih pitanja i traženja odgovora na njih, i to je ono što mi obezbijeđuje motivaciju i želju da se bavim ovim.
Djetinjstvo na Kamenom omogućilo mu je bliskost sa prirodom, ali na to da studira biologiju još je neko imao uticaj.
– Odrastati na selu i biti okružen prirodom i živim svijetom valjda te automatski i približi tom svijetu, u prvi mah ti ih nekako učini logičnim, lakim za razumijevanje. Međutim kada sam dobio priliku da se dublje upustim u to, kroz školu, uvidio sam da je u pozadini sve mnogo složenije i da postoji veliki broj pitanja na koje još nije dat odgovor. Upravo je to možda i bilo ono što je služilo kao iskra te moje želje da se bavim baš biološkim naukama. Takođe, moram dodati da je i majka bila student biologije tako da vjerujem da postoji i taj naslijeđeni afinitet ka toj oblasti.
Nakon diplome biologa, nastavio je da niže uspjehe i gradi svoje znanje na Odeljenju za genetiku populacija i ekogenotoksikologiju gdje je radio master tezu.
– Moja master teza je rađena u oblasti populacione genetike i ekogenotoksikologije te se zasnivala na ispitivanju uticaja teških metala, konkretno olova, na preadaptirane i neadaptirane populacije voćnih mušica (Drosophilla subobscura), kao model organizma. Ukratko, mi smo pratili razlike između ove dvije populacije mjereći njihovo preživljavanje i brzinu razvića.
Dodatno, mjerili smo i ekspresiju heath shock proteina u njihovim ćelijama. Ovi proteini u ćeliji imaju ulogu da je zaštite od oštećenja koja izaziva neki vid izloženosti stresu, na primjer izloženost teškim metalima, toplota, oksidativni stres i drugo, te nam je bilo bitno da vidimo kako oni reaguju na stres izazvan olovom.
Vrijeme koje je bilo potrebno za izvođenje eksperimentalnog dijela master teze je bilo oko pet, šest mjeseci, s tim što moram reći da ste kao istraživač dosta zavisni od brzine razvića model organizma sa kojim radite te on zapravo mnogo diktira vaš raspored i dinamiku rada.
Naš budući doktor nauka sada radi na tezi Molekularno-genetičke osnove spregnutosti procesa koji učestvuju u efikasnoj obnovi ćelijskih populacija nakon jakog oksidativnog stresa i mehanizama popravke oštećenja DNK.
– Moja Istraživačka grupa radi na jednoj gljivi Ustilago maudis kao model organizmu. Ova gljiva je šire poznata kao izazivač bolesti mehuraste gari kukuruznih usjeva, ali mi nismo fokusirani na taj aspekt. Odabrali smo je radi njenih prednosti kao model organizma a to je da je relativno lako raditi sa njim, vrlo je otporan na oštećenja naslijednog materijala. Ova činjenica nam ukazuje da posjeduje efikasne mehanizme popravke tih oštećenja. Sistem koji je u pozadini te mašinerije je organizovan vrlo slično ljudskom. Činjenica da Ustilago posjeduje 30% gena nepoznate funkcije nameće zaklučak da jedan dio ovih neotkrivenih gena pripada i ovoj mašineriji za popravku DNK oštećenja.
Popravka DNK oštećenja je jedan od ključnih mehanizama u ćeliji i kada ona zakaže, nikada nije bez poslijedica. Među mnogim, jedan od najprepoznatljivijih, jeste i pojava maligniteta. Tako da je od posebnog značaja dobro razumjevanje kako ona funkcioniše.
Dodatno bavimo se jednim novootkrivenim fenomenom koji je i opisan kod nas u laboratoriji po prvi put. To je fenomen da mikroorganizmi, konkretno ćelije Ustilaga kada su izložene nekom vidu jakog stresa mogu, svojom smrću, donirati hranljive materije onim ćelijama koje su preživjele, i na taj način pomoći im da prevaziđu ove stresne uslove, nastave da rastu i propagiraju se.
U dosadašnjim istraživanjima se pokazalo da postoje faktori koji igraju ulogu paralelno u oba procesa te otud i oblast kojom se ja bavim, a to je da pronađem nove ćelijske faktore – gene koji su uključeni u oba navedena procesa.
Istraživačko iskustvo razvijao je kao istraživač pripravnik u Laboratoriji za molekularnu biologiju biljaka, a sada na istom mjestu kao istraživač saradnik nastavlja dalje i u okviru doktorske disertacije. Otkriva da je imao sreće što je dio takvog tima.
– Došao sam u jednu stimulativnu sredinu, koja omogućuje da se mladi istraživači formiraju na jedan vrlo kvalitetan način. Kolege sa kojima sarađjujem su već više kao porodica nego saradnici. Moram da priznam da veći dio vremena posvećujem svom doktoratu i eksperimentima uključenim u njega. Međutim, s obzirom na to da se moj dolazak na Institut poklopio sa periodom korone, imao sam priliku i zadovoljstvo da budem angažovan, zajedno sa jednim dijelom kolega istraživača sa Instituta, u uspostavljanju i radu laboratorije za PCR testiranje putnika na aerodromu Nikola Tesla, tokom juna 2021. godine, a koja je i danas u funkciji.
Od decembra prošle godine sam započeo i rad u novootvorenom Centru za sekvenciranje genoma i bioinformatiku, u okviru grupe koja se bavi sekvenciranje i praćenjem genoma Sars-CoV2 virusa.
Od nedavno sam u zvanju istraživač saradnik, naravno očekuje se da sa napredovanjem dolaze i povećano ulaganje truda kao i odgovornost, ali zaista moram da priznam da ne osjećam neki pritisak jer mi unutar laboratorije funkcionišemo kao kolektiv te se i odgovornost dijeli jednako. Aposlutni prioritet mi ostaje doktorat, i dalje radim u okviru pomenutog centra, te sam od nedavno počeo da se zanimam i za bioinformatičke alate i da ih učim, jer smatram da će u bližoj budućnosti biti aposlutno neophodan alat za rad svih naučnika.
Priča nam da svaki radni dan započinje dan prije kada planira eksperimente koje će izvesti, a dolazak na posao biva ispunjen nestrpljenjem da li je eksperiment od juče uspio ili ne.
– Vrijeme dolaska na posao je vezano za prirodu i trajanje eksperimenata za taj dan. Ali najčešće to bude negdje oko 8:30, iako prvi kontakt sa poslom je kada putujem ka tamo, već tada počinju misli o rezultatima prethodnog dana koji će me dočekati, i to iščekivanje da vidite da li vam je eksperiment uspio ili nije. U ovom poslu je to ono što je jedinstveno, nikada nemate dva ista dana, koliko god to spolja izgledalo kao svakodnevica. To je ono što često ne uspijevam da objasnim ljudima.
Kada se pogledaju rezultati, slijedi razgovor sa mentorima-analiza, tumačenje rezultata i sugestije za dalji rad. Ovaj dio bih istakao kao najdragocijeniji. To je momenat kada mogu da čujem savjete od nekoga ko ima ogromno iskustvo u ovoj oblasti i mislim da još nije prošao dan da ne ostanem zatečen elegantnošću nekih rješenja problema sa kojim se srećemo, kao i entuzijazmom mentora koji održavaju ka ovom poslu posle toliko vremena. Posle toga slijedi rad na eksperimentima, dok se ne završi sve što sam planirao za taj dan. Sve to varira jer kao što sam rekao, zavisni ste od organizma sa kojim radite. Najčešće završim oko 17:00 sati, međutim nekada to može biti u 20:00, a bilo je puta da moram i da idem u pola noći ako eksperiment to očekuje od vas.
Ni eksperimenti, ni zahtjevne i teške studije, sijaset ispita, neprospavane noći zbog učenja nisu mu teško pale, ali kao najteži trenutak izdvaja odlazak iz rodnog grada i promjena sredine.
– Sjećam se da mi je jako dugo bilo teško zamisliti život u nekom gradu koji nema more u blizini, nekako mi je taj koncept bio stran. Takođe, tu je i odvajanje od porodice kao i većeg dijela društva, što mislim da svima teško padne. Druga stvar koju sam shvatio naknadno, a koju uvijek pomenem budućim studentima, da iako se ne čini, zapravo je jako teško zamijeniti način učenja i obim gradiva u srednjoj školi sa onim koji im predstoji na fakultetu. Ali nakon nekog vremena se i to savlada i poslije je dovoljno malo truda i uloženog vremena za dobre rezultate.
Bez iskrene podrške, teško bi bilo istrajati i uspjeti, a Stefan ima snažnan temelj koji mu pružaju roditelji Goran i Svetlana kao i braća Marko i Đorđe.
– Imam sreću da su mi oba brata u blizini kao i dvije male brataničine Petra i Hana, tako da nakon dana na poslu sa njima tražim predah i opuštanje. Sa roditeljima se čujem skoro svakodnevno, još od perioda kada sam otišao na studije, tako da nam je to ostalo kao lijepa navika, a i ne propuštam priliku da dođem kući kad god nađem neki slobodan dan.
Iskreno priča da Herceg Novi i svoje Kameno i dalje zove jedinim domom i još uvijek nije nigdje skroz izgradio takav mir koji tu osjeća.
– Iskrena mi je želja da jednog dana budem u mogućnosti da se vratim, i da nastavim da se bavim svojom profesijom tu. Moj trud će biti usmjeren u tom pravcu. Za praznike sam uvijek kod kuće, to je nešto što ne mogu zamisliti da propustim, porodično okupljanje i tradicije koje slijede su mi i dalje omiljeni dio godine, ispričao je za RTHN Stefan Stanovčić, student doktorskih studija Biološkog fakulteta u Beogradu.
Mladi, vrijedni, učeni ljudi uvijek čine da smo svi zajedno, kao grad i zajednica, ponosni na njih i na njihove uspjehe. Stefane, hvala i srećno u osvajanju novih znanja!
