Sinoć je u Zelenici obilježen jubilej 120 godina željeznice u Crnoj Gori. Na lokaciji na kojoj je nekada prolazila uskotračna željeznica a gdje se sada nalazi vagon koji podsjeća na to vrijeme upriličena je svečanost na kojoj su Josip Veber, novinar i publicista ali i veliki zaljubljenik u željeznice i Vuk Čvoro iz NVO Sinergija, koji je realizovao inicijativu za revitalizaciju i preseljenje vagona iz Igala u Zeleniku, podsjetili na značaj izgradnje prve pruge na relaciji Uskoplje – Zelenika. Crvenu vrpcu presijekao je predsjednik SO Herceg Novi Ivan Otović, čime je ozvaničen i rad objekta „Vagon“.
Veber je podsjetio da su prve pruge u Crnoj Gori građene isključivo zbog strateških interesa. Austrougarska, koja je bila najmoćnija sila u Evropi, željela je da se što bolje poveže sa Bokom Kotorskom, jakom vojnom strateškom tačkom
-Sa ove vremenske distance, gradnja pruge po nepristupačnom terenu i svaki njen postavljeni dio je podvig vredan divljenja. Bila je to »pobjeda čoveka nad prirodom«, gradnja po izuzetno teškoj konfiguraciji zemljišta, rezultirala je veoma neobičnim i nesvakidašnjim izgledom pruge-rekao je između ostalog Veber.
Iz Gabele u dolini Neretve pruga je išla u tri pravca, i to do pristaništa u Gružu (Dubrovnik), do pograničnih utvrđenja u Trebinju na crnogorskoj granici i do Herceg Novog i Zelenike, tadašnje najjužnije austrougarske vojne luke.
Ukupna dužina pruga iznosila je 214,7 km a na relaciji Gabela – Hum – Uskoplje – Zelenika 174,7 km, Hum – Trebinje 17 km I Uskoplje – Gruž (Dubrovnik) 23 km.
Po riječima Vebera pruga za Boku prvo je bila predviđena samo do Meljina ali na inicijativu penzionisanog husara austrougarske vojske Adorjana Mađara, koji je je tih godina gradio prvi hotel na prostoru južne Dalmacije upravo u Zelenici, pruga je produžena za približno 500 metara do posebnih magacina za municiju (Polveria). Željeznička stanica postavljena je na nasutom terenu a Mađarev hotel izgrađen je u neposrednoj blizini stanice.
Poslije tri godine građevinskih radova pruge uzanog koloseka u južnoj Dalmaciji su konačno izgrađene i puštene u saobraćaj. Svečano su otvarane u dva dana: 15. 7. 1901 za pruge na području Hercegovine, a 16. 7. 1901. za pruge na Dalmatinskom području, kome je pripadala i teritorija Boke Kotorske.
-Svečani voz sa visokim zvanicama i novinarima krenuo je u ranu zoru 15. jula 1901. iz Mostara. Oko podneva stigao je u Trebinje gde je napravljeno veliko narodno veselje uz obilnu gozbu kojom je Austroguraska htjela pokazati svoju privrženost i zahvalnost narodu koji je učestvovao u gradnji pruge. Nakon toga svečana kompozicija uputila se ka Uskoplju gde su je dočekali dubrovački velikodostojnici i koji su zajedno sa gostima krenuli ka Gružu, gde je bio organizovan velelepni doček. Tokom noći željeznička kompozicija je krenula put Zelenike kako bi sutradan sačekala visoke zvanice i goste, koji su prenoćili u Gružu u hotelu »Imperijal«. U ranu zoru gosti su se uputili brodom »Habsburg« ka Zelenici. Bokelji su za tu priliku napravili veličanstvenu proslavu i impozantni slavoluk kojim su želeli da pokažu svoju zahvalnost što im je došla željeznica i otvorila im prozor u svijet. Nakon svečanosti kompozicija sa zvanicama je krenula ka Mostaru i Sarajevu čime je pruga i zvanično bila otvorena i predata u javni saobraćaj-rekao je Veber.
Željeznica je za 67 godina postojanja podstakla razvoj cjelokupne privrede, a naročito turizma. Vozom se moglo putovati i slati roba preko Sarajeva i Bosanskog i Slavonskog Broda u sve krajeve Evrope…
-Poslednji putnički voz napustio je Boku Kotorsku 29. juna 1968. godine. Njime je upravljao Rade Vlaović, vrsni mašinovođa iz Sutorine.Teretni saobraćaj se polako gasio i nestajao, a zadnja teretna kompozicija zauvek je napustila Boku Kotorsku krajem avgusta, a kolosjeci su demontirani početkom septembra. Nakon toga trase pruga su preuređene u puteve i šetališta za turističke svrhe. Izgradnjom luka Ploče i Bar, stara pristaništa u Zelenici i Dubrovniku izgubile svoju poziciju i važnost. Trend ukidanja uzanih pruga u nekadašnjoj SFRJ bio je, na žalost, nezaustavljiv. Narod se bunio i protestvovao i dalje je tražio svoj omiljeni i godinama upotrebljavani prevoz. To, međutim, nikoga od odgovornih ljudi iz političkog života zemlje nije mnogo zabrinjavalo niti interesovalo. Željeznica uzanog kolosjeka bila je osuđena na »smrt«, kao nesavremeni i prevaziđeni transportni sistem. Obećanja, da će se uzane pruge normalizovati, da će u Dubrovnik doći pruga normalnog kolosjeska ( za šta je bio urađen projekat) nikada nisu ostvarena, kazao je Veber i naglasio da se poslednjih godina počele i na našim prostorima da se javljaju inicijative pojedinaca i nevladinih organizacija “koje će, kako se nadamo, uspeti i da na trasama napuštenih koloseka kroz Boku, Konavle i Hercegovinu ponovo vrate vozove, koji će turistima vratiti duh nekadašnjih vremena kada su ovim krajevima »fućkali« vozovi”.
Opština Herceg Novi podržala je ideju NVO Sinergija, koja se, kazao je Otović, uklopila u plan lokalne uprave da oživi željeznički tunel između Zelenike i Meljina ali i u projekat koji se trenutno realizuje, „Ćiro 2“.
-Prije 120 godina u stanicu u Zelenici ušao je prvi svečano ukrašeni voz sa visokim austrougarskim zvaničnicima, kojeg su mještani dočekali sa oduševljenjem. Taj momenat je označio preorod za naš zaliv i grad. Željeznica je donijela ekonomski i društveni napredak, postakla je razvoj turizma i povezala Boku sa Sarajevom, Budimpeštom i Bečom i dalje sa tada razvijenom Evropom. Uskim tračnicama godinama su huktali vozovi, trasom uz obalu Herceg Novoga kojom mi danas šetamo, ali uglavnom ne sjećajući se tih vremena. Kada su ljubitelji željeznice Vuk Čvoro i Josip Veber prvi put obratili Opštini sa idejom revitalizacije željezničkog vagona , koji je godinama napušten stajao u Igalu, nije bilo sumnje da taj poduhvat treba podržati. Veliko mi je zadovoljstvo što smo večeras svjedoci realizacije te sjajne zamisli. Ovaj projekat se sjajno uklopio u plan lokalne uprave da revitalizuje, očuva i oživi željeznički tunel, između Zelenike i Meljina. Na tačno 50 godina od kada je zadnji voz otišao iz Boke otvorili smo pješačku stazu kroz tunel. Na jubilej 120 godina od ulaska prvog voza otvaramo „Vagon“. Zahvaljujući tim projektima danas sa ponosom možemo reći da je ovaj dio grada transformisan u cjelinu u kojoj mještani uživaju i koja privlači pažnju brojnih posjetilaca. Herceg Novi realizuje još jedan projekat koji za cilj ima oživljavanje sjećanja na željeznicu „Ćiro 2“. Riječ je o prekograničnom projektu revitalizacije trase nekadašnje uskotračne pruge kroz naš grad, za potrebe uređenja pješačko – biciklističkih staza i pratećih sadržaja. Realazacijom projekta koji nas je večeras okupio vagon je postao ono zbog čega je postavljen u naš grad, istinski simbol i sjećanje na željeznicu u Herceg Novome i našoj Boki Kotorskoj. Pored spomeničke funkcije vagon je dobio i odgovarajuću namjenu , a to je značajno iz više razloga: garantuje njegovo redovno održavanje, doprinosi turističkoj ponudi grada, ali i zbog toga što će sa ovoga mjesta nastaviti da se živo priča i pamti istorija željeznice u Novom i Boki, zaključio je Otović.
Jedan od glavnih „krivaca“ za realizaciju lijepe ideje Vuk Čvoro rekao je da je „Vagon“ otvoren 10. maja upravo sa namjerom da naprave mjesto koje će mnogim ljudima podariti sjećanje na željeznicu.
-Danas slavimo novo otvaranje vagona, jer je ovo bitan datum za željeznicu i Crnoj Gori.
-Ovaj projekat je počeo mojim susretom sa Josipom Veberom. Djelili smo slične emocije prema željeznici. On je ljubitelj željeznice, a moja porodica i dalje je vezana za željeznicu. Moj djed je bio mašinovođa, tako da ta neka nit nas je spojila. Ideja je počela prije sedam godina, a evo danas se tek realizovala. Za neke stvari koje su dobre treba vremena i ovaj projekat može i dalje da se razvija, željeznica treba da dobije neku novu dimenziju da razrađujemo ideju kako je Herceg Novi izgledao sa „Ćirom“ – zaključio je Čvoro zahvaljujući Opštini HN i svim ljudima koji su podržali ideju sjećanja na vrijeme kada je „Ćiro“ prolazio gradom.
U programu su nastupili: Gradska muzika i mažoretke i pjevačica Svetlana Bubanja uz klavirsku pratnju Đura Poznanovića.
