Tiho je živjela i stvarala, pjesnikinja i prozni pisac, Novljanka, Milena Čolović. Još tiše je ovih dana iz života iskoračila.
Strpljivo zapisivane stihove, titraje vlastite i duše grada, zapitanost i odgonetanje sebe i svijeta, prije više godina sabrala je u šestoj zbirci „Izabrane pjesme“. Njoj su prethodili naslovi „Skriveno se jače budi“, „Bijeli snovi“, „Akordi srca“, „U prolazu život sam dotakla“ i „Rukoveti sjećanja“.
Pjesma „O sebi“ otkriva stazu koju je Milena odabrala za koračanje kroz svijet, do sunca i svjetlosti, kako je govorila.
„Mada je život, staza vijugava, kao zmija, a brdo ogoljelo kao prazna čaša – ja se trudim da stignem do sunca“
U pričama Milene Čolović preovladavaju originalna viđenja ljudi, vremena i prostora, koja bilježi na umjetničko dokumentarni način, zapisao je svojevremeno novinar i publicista, Petar Janičić. Ogledala se Milena u svom stvaralaštvu u različitim formama, kroz opisnu, ljubavnu, rodoljubivu poeziju, ekspresivne, urbane priče, zapise i crtice , a doživjela je punu umjetničku zrelost „Izabranim pjesmama“. Njih nam je ostavila kao zalog svoje iskrene i istrajne ljubavi i pune posvećenosti ljudima i gradu koji je beskrajno voljela.
I sada, ili posebno sada, iščitavanje Mileninih stihove i priča učiniće da Novi doživimo u drugačijem i ljepšem svjetlu.
Zahvalni za sve dobre riječi kojim nas je za života obasipala, Mileninoj duši želimo mir, uvjereni da je stigla do onog svog sunca o kome je tako iskreno pisala.
