„Ostroško trimirje“ – Svjedočanstvo dubine i ljepote vjere

Onim posebnim prijateljima čije prisustvo osjećamo stalno i lako kao vazduh , uprkos tome što ga ne vidimo, pripada i najčitanija naša književnica Ljiljana Habjanović Đurović. Prisutna je stalno u našim životima, a ne viđamo je često. Prisutna je svojim knjigama kojima oko nas plete plašt najfinijih emocija i otkriva nam beskrajnu dubinu i ljepotu vjere. Nizu je pridružila i dotakla nas i „Ostroškim trimirjem“, a u Herceg Novom je čitalačka publika, i sinoć brojna, nije je vidjela punih sedam godina, od gostovanja na Trgu od ćirilice.

Ovom opaskom otvoren je novi susret koji je i gošću i publiku obradovao, a razgovor sa autorkom u prvom dijelu bio je presjek cjelokupnog stvaralaštva Ljiljane Habjanović Đurović, romana iz svetovnog i duhovnog ciklusa. Potom je slijedio osvrt na „Ostroško trimirje“, romane „So zemlji“, „To je ljubav, slepa sila“ i „Kćeri Svetog Vasilija“ i podsjećanje da svaki njen roman duhovnog ciklusa osim priče o jednoj ličnosti ima kao svojevrsnu nadgradnju odabranu teološku temu.

-U „Petkani“ to je pustino- žiteljstvo, u romanu „Igra anđela“ to je kako anđeli utiču na ljudske živote i kako im se mešaju u svakodnevicu i snove, zatim u „Zapisu duše“ to je put duše kada ishodi iz tela, u „Gori preobraženja“ tu je glavna tema molitveno tihovanje, u romanu „Sjaj u oku zvezde“ je ikonoborstvo a duhovna nadrgadnja je teologija ikone, u romanu „So zemlji“ to je mučeništvo i čudotvorenje,a u „Kćerima Sveog Vasilija“ to je pokajanje i ontološki prevrat. Pokajanje od trenutka kad smo shvatimo da smo načinili grijeh, kad postanemo svesni svog grijeha, dobijemo želju da se pokajemo i pokajemo se ali ni to nije dovoljno, potreban je onaj ontološki prevrat, potrebno je da stvorimo novog sebe koji će da živi u skladu zakonom Božijim i koji neće više da ponovi taj grijeh. Svaka ta teološka tema je ispričana kroz jednu lijepu, interesantnu, ja se usuđujem da kažem zanimljivu i istinitu priču, kazala je Habjanović Đurović.

Pisanje „Ostroškog trimirja“ kao i svih knjiga duhovnog ciklusa podrazumijevalo je prema kazivanju Ljiljane Habjanović Đurović dugu pripremu. To znači proučavanje istorije i istorije umjetnosti, okolnosti koje su vladale u vremenu o kome piše, događaja važnih za ličnosti koje su junaci njenih romana, obilaženje mjesta na kojima su živjeli ili su ih posjećivali. Znači i da ih je, još od kada je objavljen roman „Petkana“, pročitao u rukopisu, odobrio, blagoslovio, za pojedine napisao predgovor, blaženopočivši mitropolit Amfilohije. I „Ostroško trimirje“ imalo je začetak u mitropolitovom pitanju spisateljici – kada ćete da se vratite korjenima – misleći naravno na Crnu Goru iz koje su Ljiljanine pretkinje. Ovom trilogijom autorka se vratila korjenima i održala obećanje – vratiću se – dato mitropolitu.

– Čim sam objavila Petkanu, on je rekao „ e sad bi ste mogli da napišete knjigu o mati Angelini“. Na Cetinju 2005. na Skupu pravoslavne omladine mi rekao „ja ne mogu da zamislim je li moguće da vas mati Angelina ne inspiriše“. Ja odgovaram to sam upravo htjela da vam kažem, počela sam, da proučavam i to sledeća knjiga. Tako je to nastalo. Pisala sam onda i druge knjige. On je napisao predgovor i „Za sjaj u oko zvezde“ , „Goru preobraženja“ i tad mi je rekao da bi trebalo da se vratim korjenima. I ja sam to uradila kroz ovaj serijal, niz knjiga „Ostroško trimirje“.

Ostroškom trimirju kao teološka potka pripadaju grijeh i pokajanje – koliko je za to iskreno spreman savremeni čovjek.

-Uvijek smo skloni da za sebe nađemo opravdanje, ili je neko drugi kriv, a ako nemamo tog drugog krivca pored sebe, onda su krive okolnosti, krivo je naše nesrećno detinjstvo, i čim su okolnosti kažemo pa takvo je bilo vrijeme ili takvi su bili svi, ili takvo je bilo moje okruženje, zavisi od toga o čemu se radi. Svi smo tome skloni. A ako čovjek sebe sagleda potpuno, u cjelosti i zagleda se i u one tamne dijelove svog bića i svoje prirode, onda on zaista može da doživi ozbiljan udarac. A onda je pitanje da li ima snage , dovoljno hrabrosti, da ljubavi i vjerovanja, da napravi otklon od svog greha i da doživi ono što se zove ontološki prevrat i stvori sebe kao novu ličnost, kao novo biće. U romanu „Kćeri Svetog Vasilija“ imamo različite junake koji čine različite vrste grijhova, imamo junaka koji se kaje što je rekao nešto ženi, što joj je grijeh priznao. On se ne kaje što je nešto uradio, sebe pravda okolnostima, a kaje se zbog toga što je to rekao ženi pa ga je ona posle toga prezrela. Dakle on se kaje – ne što je učinio, nego što je priznao da je učinio. To nije pravo pokajanje. Pokajanje je nešto drugo i potpuno drugačije.

Kao jedan od junaka romana „Kćeri Svetog Vasilija“ pojavljuje se otac Lazar Adžić, svojevremeno iguman manastira Ostrog i tri njegove duhovne kćeri, a fascinantno je, kaže Đurović, da je njih 14 koje su danas igumanije 14 srpskih manastira.

– Kao junakinje u romanu pojavljuju se mati Jelena, igumanija manastira Ćelija Piperska, zatim mati Efimija iz Župe nikšićke i mati Angelina iz manastira Duljevo. Zašto njih tri, zato što je mati Efimija bila prva igumanija nekog obnovljenog ženskog manastira posle Drugog svetskog rata, zato što je mati Jelena napisala knjigu o životu svog duhovnog oca i o buđenju vjere u mladim, obrazovanim ljudima , a mati Angelina, zato što je ona sa blagoslovom mitropolita Amfilohija naslikala, posle dugih decenija, ikonu Svetog Vasilija i to je ikona koja je postala prototip, koju sada svi znamo i volimo i koja je na koricama romana „Kćeri Svetog Vasilija“.

Razgovor sa Ljiljanom Habjanović Đurović vodila je novinarka Vitka Vujnović, ali je priliku da pita iskoristila i publika. Sve je nastavljeno u foajeu Dvorane Park u kome je autorka dugo i strpljivo potpisivala svoje knjige potvrđujući stav da piše po milosti Božijoj i u slavu Boga, ali piše za publiku koja čini da ona dugo traje na našem književnom nebu. Susret sa Ljiljanom Habjanović Đurović organizovali su Sekretarijat za kulturu i Herceg fest i zaslužili iskrene pohvale naše gošće.

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here