Počinju 32. Olimpijske igre u Tokiju. Čekali smo godinu duže nego što je bilo planirano, ali je vrijedilo, premda će biti održane u čudnoj atmosferi bez gledalaca, zbog pandemije koronavirusa. Olimpijske igre su nešto posebno, najveći izazov i kruna svakog sportskog rada i truda. Iako do pobjedničkih postolja mogu stići samo najspremniji i najbolji, ipak su šampioni svi oni koji se nađu pod bijelom zastavom sa pet raznobrojnih krugova, što je i zvanično obilježje Međunarodnog olimpijskog komiteta.
Danas kada nadmetanja u Tokiju počinju, u Herceg Novom, gradu koji je dao toliko olimpijaca, podsjećamo na Novljane i Bokelje koji su nas predstavljali na igrama i osvajali medalje, od Atine 1896. do Atine 2006. godine, ili kako i naslovismo od Tapavice do Gojkovića i Jokića.
Kako piše Novljanin Slavko Slavo Stojković u svojoj knjizi „Olimpijska vatra“ iz 1996. godine, odluka da se o obnove moderne Olimpijske igre donesna je u Sorboni, u Parizu, 1894. godine. Otac te svjetske moderne zabave je Franzuz Pjer de Kuberten koji je imao ideju da posudi ime od drevnih Olimpijkih igra u Staroj Grčkoj, održavanih od 776. godine prije nove ere do 394. godine nove ere.
ATINA 1896. GODINE
Prve moderne Igre su održane u Atini od 5. do 14. aprila 1896. godine. Nastupilo je 285 takmičara pod motom „Brže, više, snažnije“. Da Olimpijske igre ne proteknu bez učesnika iz jugoslovenskih krajeva pobrinuo se Momčilo Tapavica, osvajač bronzane medalje u tenisu.
Tapavica je rođen 1872. kod Novog Sada i dio svog života vezao je za naš grad.
Bio je vojnik Austrougarske, jako snažan i ostalo je zabilježeno da je pod miškom mogao da nosi po dva pitomca i optrči i po dva tri kruga oko stadiona pod svim ovim teretom. Prijavio se za takmičenje u tenisu, rvanje i dizanje tegova, ali je precjenio svoje mogućnost i umjesto da teg od 80 kilograma podigne sa dvije ruke, on je to uradio jednom i tom prilikom došlo je do pucanja ramenog mišića. Kasnije je izašao na rvačko borilište i zazeo četvrto mjesto. MOK je prije desetak godina priznao njegovo treće mjesto na prvoj Olimpijadi i olimpijsku medalju u tensu.
Momčilo Tapavica je poznat i po tome što je bio poznati projektant.
Pred Prvi svjetski rat stigao je u Herceg Novi i prokjektovao hotel Boka koji je stradao u zemljotresu 1979., svoj ljetnikovac – zgradu Jadranske straže u Bijeloj, kao i kuću u Herceg Novom gdje je živio. U Novom Sadu projektovao je zgradu Srpske matice, a knjaz Nikola 1909. godine angažovao ga je da projektuje zgradu njemačke ambasade i Državne banke Crne Gore
Momčilov sin Mirko bio je golman Jadrana. On se kasnije odselio za Argentinu i tamo postao zapažen jedriličar ali nije zaboravio rodni kraj jer se na njegovoj jedrilici viorila zastava Vaterpolo kluba Jadran.
Jasna Tapavica je jedna od prvih teniserki u Herceg Novom
U znak sjećanja na Momčila Tapavicu, na fasadi zgrade u kojoj je živio u Herceg Novom postavljena je 1996. godine spomen ploča kod koje, na dan otvaranja Igara svake četvrte godine , čelnici Opštine Herceg Novi u znak na djelo Momčila Tapavice, prvog olimpijca sa našeg područja, polažu lovorov vijenac.
Momčilo Tapavica preminuo je u Puli 1949. godine.
HELSINKI 1952. I MELBURN 1956. GODINE
U glavnom gradu Finske, Helsinkiju, na Olimpijskim igrama 1952. godine učestvovala je i vaterpolo reprezentacija Jugoslavije. Ostvarili su imala je sedam pobjeda i dva remija, ali zbog slabije gol razlike, osvojili su drugo mjesto, a prvaci su bili Mađari. Član te selekcije bio je i Boško Vuksanović, Kotoranin po ocu, a Novljanin po majci. On će učestvovati i na Olimpijskim igrama u Melburnu 1956. godine kao igrač gdje takođe osvaja srebrnu medalju, a te godine je proglašen i za najboljeg sportistu Crne Gore. Dva puta je bio trener naše reprezentacije na najvećem svjetskom sportskom skupu i dva puta specijalni posmatrač.
TOKIO 1964. GODINE
U Tokiju 1964. godine Jugoslavija je druga u vaterpolu. Perjanica te reprezentacije je Božidar Stanišić Cikota koji je bio najbolji sidraš svijeta. Praktično, Cikoti i saigračima je oteto prvo mjesto. Mađari su bili bolji od reprzentacije SSSR 5:2 zahvaljujući neobjektivnom španskom sudiji Bataluje koji je dosudio četverac za Mađare. Sudija je kasnije kažnjen ali to se nije odrazilo na osvajače medalja. Mađari su bili prvi, a Jugoslavija druga. U Tokiju su se na golu smjenjivali dr Milan Muškatirović koji je bio golman šampionskog Jadrana iz 1958. i Karlo Stipanić.
MEKSIKO 1968. GODINE
Prva od tri zlatne medalje osvojena je u Meksiku 1968. Do prvog zlata na vaterpolo turniru na Olimpijadi u Meksiku odvijala se prava drama. Poslije poraza od Italije trebalo je pobjediti Japan sa 13 golova razlike. Jugoslavija koju je vodio savezni kapiten Aleksandar Sajfert je pobjedila sa 17:2, zatim je pobjeđena Mađarska 8:6. U utakmici za zlato sa Sovjetskim Savezom u regularnom dijelu bilo je 11:11. Interesantno je da su Sovjeti u regularnom vremenu svih 11 golova postigli iz četveraca a oba gola za konačnih 13:11 Jugoslavija je postigla sa četiri metra. U redovima olimpijskog pobjednika su igrali Dejan Dabović iz Herceg Novog i Đorđe Perišić iz Kotora.
NISKA MEDALJA NA OLIMPIJSKIM IGRAMA
Srebro u Moskvi sa našim Zoranom Musturom i zlato u Los Anđelesu sa golmanima iz Crne Gore Miloradom Krivokapićem i Andrijom Popovićem
Zlato u Seulu 1988. sa Mirkom Vičevićem i Goranom Rađenovićem, bronza u Sidneju 2000. godine sa Veljkom Uskokovićem.
U Atini srebrena medalja na koju su posebno ponosni Novljani Vladimir Gojković, Predrag Jokić.
Crna Gora je bez medalje u Pekingu 2008, Londonu 2012. i Riu 2016. godine.
TOKIO 2021. GODINE
Šanse Crne Gore u ovoj 2021. godini jsu realne da se konačno uzme medalja.
Herceg Novi u Tokiju ima devet vaterpolista i selektora Vladimira Gojkovića, plivačicu Anđelu Antunović i jedriličara Milivoja Dukića, što je prilika za novu afirmaciju ove sredine i sporta.
Novi ima i dva olimpijca u timu Srbije (Andrija Prlainović, Ana Dabović), jednog u SAD (Marko Vavić) a tu je i Petar Porobić, selektor ženskog vaterpolo tima Kine.
Želimo im sreću na Olimpijskim igrama u Tokiju i da na najbolji način reprezentuju svoj Herceg Novi koji već odavno slovi za grad olimpijaca!
