Sa svjetskih univerziteta, gdje mladi Novljani i Novljanke sigurno vladaju i stiču obrazovanje do najprestižnijih zvanja, vraćamo se pričom u Herceg Novi, grad iz kojeg su svi oni potekli i grad koji u svojim njedrima gaji „neke nove klince“ spremne da ostvare snove i nanovo osvoje svijet. Za njih će se tek čuti, oni će tek postati Svjetski a novski, oni će tek pronositi slavu i priču o jednom gradu i jednoj školi iz koje su krenuli dalje da svima pokažu kakve mlade, obrazovane, pametne ljudi ima Herceg Novi – najbolji na državnom takmičenju, učenici gimnazije SMŠ Ivan Goran Kovačić – Lara Kovačević, Zorica Knežević i Radovan Milović. Ovo su njihove priče!
Zagospodarila je Crnom Gorom kao najbolja u veoma velikoj i jakoj konkurenciji u znanju iz engleskog jezika i još jednu najsjajniju nagradu donijela u svoju školu i svoj grad. I to je samo djelić onoga što sklapa u svom životnom mozaiku uz glumu, Avenir i učenje francuskog jezika, uz druženje, pisanje, režiju, a tek širi svoje vidike i kreće dalje – maturantkinja gimnazije Novljanka Lara Kovačević.
Svemu nađe veselu stranu, dok piše i stvara, kad odglumi po koji skeč koji je nastao baš tog trenutka, divi se umjetnosti, pozorištu i na duhovit način opisuje da je zadovoljna što je prvakinja države ali da takav stres rado ostavlja narednim generacijama. Dok su iščekivani konačni rezultati, čestitke su već pristizale.
– Osećaj je čudan – pojavio se ,,sindrom uljeza“; ljudi su krenuli da mi čestitaju sa svih strana, što je bilo lepo, moram reći da mi je taj nivo pažnje nov. Sam ispit je bio teži od bilo kog do sada, i činjenica je da nikad nisam gore uradila test iz engleskog jezika, ali s obzirom na težinu na koju su se žalili i profesori iz Podgorice, bilo je sasvim solidno. Period između pisanog i usmenog dela je bio najteži; većinu vremena taj usmeni je samo formalnost, ali u isto vreme sam se osećala kao da mi nije bilo dozvoljeno da odahnem dok se sve nije završilo i moje ime je stajalo pored reči ,,Prvo mjesto“. Drago mi je što mi je ovo bilo poslednje državno takmičenje jer, premda sam zahvalna za priliku i priznanje, ne bih želela da opet prolazim kroz nešto ovako. Želim mlađim generacijama svu sreću nakon što ja izađem iz konkurencije, oni su malo pametniji od mene kada je taj stres u pitanju.
Trenucima uspjeha prethodio je marljiv rad sa mentorkom prof. Anicom Radan, valjalo je preći dio koji se odnosio na gramatiku.
– Ona je odličan mentor – uvek je bila dostupna za bilo kakve nedoumice i bila je podrška od samog početka, kada to ni samoj sebi nisam bila. Najviše smo radili na gramatici i vokabularu jer su mi to bile najslabije tačke, koristile smo sve dostupne materijale i zahvalna sam joj na celom procesu.
Uz njeno ime uvijek će stajati uspjeh koji je postigla kao gimnazijalka, ali sasvim sigurno i još mnogo toga jer ova mlada Novljanka podjednako voli pozorište, francuski jezik, pisanje…. Sve se polako uvlačilo u njen život i ljubav je neprimjetno rasla.
– Nisam ni shvatila da postoje dok jednog dana nisam pomislila ,,Kako bih ja živela bez ovih stvari?“ Odgovor u tom momentu je bio, nikako. Prvi put sam glumila u predstavi još u vrtiću, zatim u Kreativnom centru Avenir, onda opet u Hercegnovskom pozorištu, pa opet u Aveniru i na kraju u srednjoj školi. Gluma je postala deo mene, volim je i cenim sve glumce koje sam imala privilegiju da upoznam. To su umetnici koje prečesto zanemarujemo.
Kreativni centar Avenir približava francuski jezik i kulturu deci upravo kroz glumu i slične projekte kojima obeležavaju Dane Frankofonije. Prema nekim iskazima, ja francuski jezik učim već dvanaest godina. Avenir je oblikovao moje detinjstvo i život, pružio mi je prilike koje u mom uzrastu ne bih drugačije imala. Svetlana Čolak-Antić, osnivač Avenira, uvek je verovala u mene i ostalu decu i radila je apsolutno sve da bi nam pokazala svet, a i da bi pokazala nas svetu. Francuski jezik sam zavolela jer imam veliku ljubav prema jeziku; privlači me razvojna putanja jednog jezika, kako je od nečega nama gotovo nerazumljivog došao do oblika koji zauzima danas. Jezik je moćan i razumevanjem bar jednog od stotina koji postoje, i sama se osećam moćnije.
Voli da piše, kaže naša Lara i dodaje da je oduvjek htjela da napiše satiričnu kolumnu, a tu želju su joj nedavno ispunili profesori književnosti pa je sa drugaricom uspjela da doskoči i ovom izazovu.
– Volim humor i volim da razvijam svoj smisao za komediju i šale. Često pomislim kako ja u stvari uvek u nekom momentu glumim; sa društvom mi se često desi da upadnem u neki lik koji u trenutku izmislim i izvedem kratak skeč koji oni pomno slušaju. Mada to sam radila mnogo više u osnovnoj školi. Volim da se pretvaram da pišem materijal za stand-up nastup i uvek govorim roditeljima da ako fakultet propadne, tu mogu da očekuju da ću se oprobati.
Baš u tom duhu odgovara i na naše pitanje kako sve postiže s obzirom na to da je gimnazija zahtjevna škola.
– Smela je pretpostavka da postižem (mala šala). Ljudi su znali da se iznenade kada čuju da se borim da održim prosek iznad 4.0, ja nikad nisam krila da nisam najbolji đak. U suštini, ja sam zadovoljna svojim uspehom u školi, premda mi često zameraju i profesori i roditelji da bih mogla više. Ali uz sve ostalo što pokušavam da radim, moram da napravim balans. Davno sam se odrekla ideje da budem lučonoša i dokle god mogu da isplivam na površinu nakon svega što mi život pruži, ja sam zadovoljna.
Svaka aktivnost u nastavnim i vannastavnim trenucima značila je upoznati nekog novog, a među njima isplivali su oni koje prepoznaje kao svoje uzore.
– Sad mi je neprijatno, bojim se da se neko ne uvredi ako ga izostavim. Već sam pomenula Svetlanu Čolak-Antić, kojoj se divim, evo čitavu deceniju; ona je imala tako buran i inspirativan život, da nekome ispričam sve što znam ne bi mi verovali da je to samo jedna žena. Znala sam da joj zavidim što je tako jaka i puna energije u momentima kada bi mnogi posustali. Ona kao da ni ne zna za tu reč. I čak pored svega što joj je život priredio, ona je tu za sve druge u Aveniru, puna razumevanja i podrške. Pre nešto godina zapravo mi je ona prva rekla da me vidi kao dobrog psihologa, i počastvovana sam što me je pronašla u svojoj profesiji.
Pored nje, postoje mnogi koji su me podržavali i bili mi inspiracija kroz život: Mirela Šćasni, moja prva profesorica pevanja, o kojoj bih isto mogla da dužim. Profesorica Slađana Samardžić, koja me je primetila u trećoj godini srednje škole, relativno kasno u odnosu na ostale, ali od tada mi je konstantno vetar u leđa i neko koga ću pamtiti do kraja života. Toliko inspirativnih i divnih ljudi sam srela, nabrajala bih ih satima, ali evo šačica koja mi pada na pamet: Staša Koprivica, verovatno najmlađa u ovoj grupi, nezaboravna Tanja Bošković, Višnja Kosović i Vitka Vujinović, profesori i nastavnici koji su se isticali kroz moje obrazovanje. A moram da odam priznanje i svojim roditeljima, koji su tu jelte od samog početka.
Planovi su tu, spremni da budu ostvareni i bez sumnje, ova mlada Novljanka će im lako doskočiti.
Avenir mi je dao priliku da se oprobam u režiji kratkog komada na francuskom- ,,komadića“, ako se može reći. Htela bih da vidim kako mi to paše. Ako se to ostvari u dogledno vreme, očekujte da ćemo opet pričati. Osim toga, samo ću probati da se snađem u ovom životu novopečene odrasle osobe: fakultet, selidba, i druge brige koje delim sa vršnjacima. Volela bih da makar donekle nastavim da stvaram, ali ću morati da vidim koliko je svet spreman za to. Uostalom, nikad nisam sasvim sigurna koji su mi planovi- dan po dan, pa ćemo videti. Ne bih volela da postavim previsoka očekivanja, tako da ostavljam Vas, a i sebe, u neizvesnosti.
Budite dobri ljudi – to je Larina poruka svima, i mlađima i njenim vršnjacima ali i svima nama.
– Ovaj svet je zbunjujuć, zastrašujuć i lud, ali potrudite se da ga razumete. Poštujte starije, a i mlađe, radite ono što volite i ne bojte se da izlazite iz kalupa. Najbitnije je da je ovaj život jedan, radite šta god poželite dokle god time ne povređujete sebe i druge. Ne odbijajte nova znanja i prilike, i probajte da promenite sliku koju ljudi imaju o ovoj zemlji i ovom narodu. A ako imate malo slobodnog vremena, probajte da učinite nešto da bi ovaj svet bio malo bolje mesto za vaše naslednike, poručila je maturantkinja gimnazije Lara Kovačević.
Još jedna mlada mademoiselle popela se na visoko postolje na državnom takmičenju i osvojila treće mjesto u znanju iz francuskog jezika. Polako je otkrivala svoju ljubav prema ovom jeziku i usavršavala ga, a potom ga spojila sa još jednom pasijom – biologijom, pa će sasvim sigurno naredna priča o njoj biti sa nekog mastera iz biologije u Francuskoj. Ona je maturantkinja gimnazije Novljanka Zorica Knežević.
Uspjeh na državnom takmičenju ispunio ju je zadovoljstvom i ponosom, donio pregršt čestitki i porodice i prijatelja, škole, Avenira, ali i užitka jer je francuski jezik nešto u čemu uživa, nešto u čemu će nastaviti da se usavršava i napreduje, priča naša Zorica.
– Naročito volim trenutke kada imam priliku da razgovaram sa nativnim govornicima francuskog jezika prolazeći trgom ili drugim dijelom grada, koji obično u predsezoni vrvi od turista, među kojima budu i brojni gosti iz Francuske.
Ispit na takmičenju je bio, rekla bih, za nijansu teži u odnosu na prošlu godinu, kada sam probila led prijavivši se po prvi put na neko takmičenje u znanju. Ali, kako sam već imala određeno iskustvo i poznat osjećaj kako je biti tamo i predstavljati svoj grad i svoju školu, trema je ove godine bila manja u odnosu na prošlogodišnje takmičenje.
Dok sam iščekivala rezultate, bila sam jako uzbuđena, pošto sam na osnovu rezultata pismenog dijela mogla pretpostaviti da postoji mogućnost da budem u prva tri mjesta. Zato sam bila i pod intenzivnijim pritiskom kako se približavao usmeni dio, ali je moje samopouzdanje bilo čvršće, zahvaljujući čestim razgovorima sa porodicom Francuza, koji su počeli prošle godine, u okviru Kreativnog centra Avenir u kome je moj talenat za francuski došao do izražaja kada sam odlučila da se upišem.
Užurbano se pripremala tek nedelju pred početak, premda, kako kaže, jezik je posebna oblast znanja, koja se svakog dana manjim ili većim radom i razgovorom nadograđuje.
– Profesorica Spomenka Mišeljić i ja nismo nešto naročito mnogo radile, ona mi je razjasnila neke nejasnoće tokom redovnih časova u školi, a znanje je sve vrijeme nadograđivano redovnim časovima u školi i u Aveniru, prvo u okviru grupe profesorice Jelene Perišić, a sada u okviru grupe koju podučava Miloš Avramović.
Takođe bih ovim putem željela da se zahvalim profesorici Jeleni, koja me je prošle godine pripremala za takmičenje, održavajući mi privatne časove u Aveniru kada god je bila u mogućnosti. To mi je neizmjerno pomoglo i pružilo mi određene osnove u znanju koje su mi bile od velike koristi u kasnijem radu.
Trenutak kada su rezultati postali konačni označio je da je vrijeme za radost, čestitke i zadovoljstvo.
– Roditelji i braća su bili jako ponosni, prvenstveno zbog moje želje da se posvetim ovom jeziku i zbog mog sopstvenog zadovoljstva svojim uspjehom, pošto sam inače neko ko je poprilično samokritičan. Prijatelji i porodica su mi bili velika podrška u ostvarivanju uspjeha, jer, šta je čovjek ako svoju sreću i ispunjenost nema sa kim da podijeli, sa kim da se raduje zbog toga.
Francuski je jezik Zorica uči od šestog razreda i uvijek je bio, kako kaže, samo običan predmet kao i svi ostali koji je zahtijevao određeno vrijeme da mu se posveti. „Iskrenija“ ljubav prema njemu počela je u trećem razredu srednje škole.
– Tada sam odlučila da želim da imam neke vannastavne aktivnosti, pošto sam se ranije uvijek bavila ili nekim sportom ili folklorom, ali nikada nisam pomislila da bih mogla da se posvetim toj intelektualnoj strani sebe. U oktobru sam prisustvovala jednom času u Aveniru i vidjela da su njihovi časovi jako zanimljivi i da mi ustvari jako dobro ide. Profesorica Jelena me je u velikoj mjeri motivisala da nastavim da učim i istražujem ovaj jezik, koji je za mene zaista nešto posebno. I evo, danas ga učim u okviru grupe koju vodi Miloš Avramović, a do sada sam sa svojom prethodnom grupom polagala ispite za nivoe A2 i B1.
Kada se nešto voli, nije teško naći način da se to i ostvari, pa tako i naša Zorica marljivo niže uspjeh u gimnaziji i vannastavnim aktivnostima.
– Gimnazija donosi sa sobom mnogo odricanja, rada i truda, ali smatram da je učenje samo jedna tehnika u kojoj se usavršavamo tokom cijelog života i otkrivamo u čemu smo dobri, a na čemu trebamo da poradimo. Takođe, dobra organizacija i planiranje dnevnih aktivnosti je nešto što je ključ svakog uspjeha, ali i istrajnost i snaga karaktera koja nam je potrebna da bismo odradili sve što isplaniramo. Život nas vrlo često izbaci iz kolosjeka i dokaže nam da sve ne može biti onako kako smo zamislili, ali se zato uvijek vodim motom da „Ono što možeš završiti danas, ne trebaš ostavljati za sjutra“, pa se uvijek trudim da svakog dana učim redovno i što prije završim obaveze.
Nemojte pomisliti da ne ostaje vremena za druženje, prijatelje, sport…
– U slobodno vrijeme volim da šetam sa prijateljima kada su lijepi dani, da čitam knjige, pišem, vozim rolere, idem na bilo kakve aktivnosti vezane za Avenir, treniram…Ranije sam se uvijek bavila nekim sportom-gimnastikom ili odbojkom, ali sam sada odlučila da idem na treninge u teretani, pošto više odgovaraju mojoj dnevnoj organizaciji i generalno mom temperamentu. Takođe mnogo volim da provodim vrijeme sa braćom i bratanićem, pošto me njihov entuzijazam uvijek oraspoloži i da mi energiju za nastavak dana.
Baš tu, u krugu porodice, stanuje njena najveća podrška
– Moja najveća podrška je moja porodica, ali takođe i profesori koji su jako posvećeni svom radu i tome da nas na pravi način nauče gradivo, ali prije svega pravim i istinskim vrijednostima u životu koje će uvijek stajati na pijedestalu. Prijatelji su jako bitan segment mog života, osobe koje su uvijek tu da me oraspolože i podrže.
Moja dva starija brata su osobe koje su uvijek tu za mene i uvijek se trude da me razumiju i pomognu mi, iako je razlika u godina među nama poprilično velika.
Rekla bih da su moj najveći uzor upravo njih dvojica, plemenite i empatične osobe od kojih ću uvijek imati mnogo toga korisnog da naučim i usvojim. A od profesora koji mi predaju u školi, voljela bih da pomenem profesoricu Anu Mirjačić i profesoricu Slavicu Žorić, koje su mi veliki uzori u svakom pogledu, i kao profesorice, i kao velike i plemenite osobe.
Ostati svoj, dobar, iskren, plemenit i u trenucima kada društvo nameće sasvim drugačiji sistem vrijednosti, to je ono što poručuje svojim vršnjacima, ali i svima onima koji tek dolaze u srednju školu.
– Mlade bih voljela da podsjetim na jednu rečenicu iz „Malog princa“: On ne voit bien qu’avec le coeur, l’essentiel est invisible pour les yeux – Samo se srcem dobro vidi, suština je očima nevidljiva. U današenjem vremenu, kada se nekadašnji sistem vrijednosti polako urušava i gazi, bitno je sačuvati svoj identitet i ostati svoj, ostati dobar, iskren, plemenit, nikada se ne mijenjati radi nekoga ko želi da nas promijeni bez validnog razloga i uvijek se truditi da težiš vrijednostima dobrote, iskrenosti, poštenja, empatije i marljivosti.
Naredni dani značiće marljivu pripremu za prijemni ispit, a potom će za nju početi jedno novo poglavlje u životu upisivanjem Biološkog fakulteta u Novom Sadu.
– Voljela bih da u toku studija odem na razmjenu studenata u Francusku, pošto je moj izbor bio između francuskog jezika i biologije, ali sam ipak odlučila da spojim te dvije oblasti znanja, pa da možda završim master studije u Francuskoj ili nešto u tom pravcu, ali otom potom, ispričala je maturantkinja gimnazije Zorica Knežević.
Poput Demostena, Cicerona, Aristotela, Lisije, stasava sjajan besjednik našeg doba. I nije to tek tako samo ispričati nešto, treba natjerati drugoga svojim umjećem da te sasluša, ubjediti ga i ostaviti sjajan utisak. On je to uspio i osvojio treće mjesto na državnom takmičenju u besjedništvu – maturant gimnazije Novljanin Radovan Milović.
Sklopile su se ljubavi prema pozorištu, strip festivalu, dobroj muzici, ma umjetnosti uopšte, ali je najveći „krivac“ dobre besjede bio ona koji je bio i tema i inspiracija – Radovanov djed.
– Osjećam se veoma počastvovano što sam među najboljima u državi u ovoj antičkoj disciplini. Konkurencija je bila veoma kvalitetna tako da sam još pomosniji na ovaj uspjeh. Takmičenje se održavalo u SMŠ „Danilo Kiš“ u Budvi. Bilo je oko 25 takmičara koji su predstavljali svoje besjede u dva navrata. Bilo je zaista kvalitetnih radova koji su se bavili veoma širokim spektrom tema. Žiri je donosio odluku na osnovu ocjena različitih segmenata jedne besjede (sadržaj besjede, način govora..).
Spremanje je bilo veoma spontano i improvizovano, priča dalje naš Radovan.
– Prof. Ana Mirjačić, koja mi je bila mentor, me je samo obavjestila da me je prijavila na školsko takmičenje. Tada sam predstavio dio teksta koji sam govorio na Danu škole prošle godine. Kada sam prošao na državno, koje je bilo malo zahtevnije, odlučio sam da napišem sopstveni tekst na prijedlog prof. Mirjačić. Nismo imali mnogo vremena za spremanje i tekst sa kojim sam se predstavio u Budvi sam napisao dan pred takmičenje tako da nismo stigli da napravimo ni minimalne korekcije.
Uvijek sam osjećao ljubav prema pozorištu i javnom govorništvu tako da sam rado prihvatio ponudu profesorice da se oprobam u ovoj disciplini u kojoj, moram da priznam, nisam imao mnogo iskustva. Ali sada nakon što sam se oprobao siguran sam da se besjedništvo i ja nećemo tako lako razdvojiti.
Tokom nastupa sve je veoma važno i besjeda ne može biti kompletna bez jedne od komponenti.
– Najvažniji je način predstavljanja i govora, jer ovo je ipak oblik javnog govorništva tako da je ključna stvar držati pažnju publike. U suštini uzalud vam kvalitetan tekst ako ne znate kako da ga predstavite publici.
Radovan je pokazao da zna i umije i da ima dobar tekst i da ga predstavi kako treba. U tome mu je sigurno pomoglo i to što mnogo voli pozorište pa je i trema samo dodatni faktor da na sceni sve ispadne baš kako treba.
– Pozorištem se bavim od malena i ono je takođe moja ljubav. Pozitivna trema je uvijek prisutna jer me ona gura da budem što bolji i da dam sve od sebe. Ta trema čini sve još zabavnijim jer osjećaj nakon dobro odrađene predstave je nezamjenjiv.
Umjetnost, priroda, dobra muzika, prijatelji…. niz se nastavlja i svuda treba stići i u svemu uživati, takav je naš Radovan.
– Veoma aktivno se bavim izviđaštvom, u organizaciji sam Hercegnovskog strip festivala, povremeno sam angažovan na drugim festivalima kao što su Hype i Sea Dance, volim da provodim vrijeme u prirodi kampujući, šetajući, vozeći bicikl, naravno obožavam da provodim vrijeme sa svojim prijateljima i porodicom, od kojih sam naučio gomilu stvari koje sada znam. Dugo sam bio i član Kreativnog centra Avenir. Sve treba postići i u gimnaziji, ali nekako se snalazim. Nije baš lako kada krenemo sa ocjenjivanjem u školi ali vrijedi pomučite se ako je nagrada iskustvo koje dobijam baveći se svim stvarima koje me zanimaju. Profesori imaju razumijevanja tako da, sve u svemu, uz malo truda može sve da se postigne.
A vjetar u leđa daju porodica i prijatelji, najiskrenija podrška i najveći uzori.
– Moj đed je i bio tema i inspiracija za besjedu, njemu dugujem mnogo toga i jednostavno je bilo neizbježno da ga spomenem u svom tekstu. Uzor takođe vidim i u brojnim naučnicima i piscima, naročito u Nikoli Tesli.
I njega, kao i njegove prethodnice, očekuje upis na fakultet na šta će se sada najviše fokusirati.
– To je trenutno jedina izvjesnost, što se umjetnosti tiče još uvijek mi ostaje kao hobi i ljubav kojoj ću se rado vraćati. Mladima bih poručio da ostanu mladi što duže mogu i da uživaju u životu dok rade stvari koje žele jer jedino tako će biti istinski srećni. Na nama ostaje budućnost i treba da se potrudimo da je napravimo što boljom, a ako već moramo da se nosimo sa tolikom odgovornošću možemo bar da uživamo u životu, zaključuje priču maturant gimnazije Radovan Milović.
Mladi, vrijedni, učeni ljudi uvijek čine da smo svi zajedno, kao grad i zajednica, ponosni na njih i na njihove uspjehe. Laro, Zorice, Radovane, hvala vam i srećno u osvajanju novih znanja!
