Otišao je Petar (Lazara) Mračević, tiho i skromno, iz Sutorine koja je bila mjesto gdje je ponikao i ostvario svoje potomstvo. Otišao je jedan od najhrabrijih, borac sa Košara, vojnik SRJ i odani i požrtvovani sin, otac, brat, suprug, prijatelj…
Petar Mračević je rođen u Herceg Novom 1977. godine. Marta 1998. godine odlazi na služenje vojnog roka u 63. Padobransku brigadu u Nišu. Već naredne godine, 18. marta 1999. godine, premda je odslužio redovni vojni rok, vojnici nisu raspušteni, već su zadržani u okolnim selima, nekoliko dana prije bombardovanja, kada ih šalju pravo na Kosmet, na Košare, gdje ostaju sve do kraja tj. potpisivanja sporazuma i povlačenja vojske SRJ sa Kosmeta. Za hrabro držanje odlikovan je dva puta, poveljom i medaljom, kao i njegovi kumovi i sugrađani Ivan Vujović (Vujke) i Siniša Radulović (Loši). Poseban kuriozitet predstavlja činjenica da je trebao da ide u vojsku godinu dana ranije (1997.) ali je odbio jer mu je velika želja bila da ode u 63. Padobransku, a te godine ova jedinica nije primala regrute. Za njim su ostala dva maloljetna sina – Lazar i Stefan, supruga Jelena i ostali članovi njegove porodice.
Od prvog dana kada je ugledao Petra na vratima 63. Padobranske, kao i Ivana i Sinišu, znao je da stižu pravi, iskreni prijatelji i saborci, kasnije i kumovi i u životu i u ratu, kazao je u oproštajnom govoru Petar Knežević iz Podgorice, njihov saborac.
-Zvali smo ga Pepo ili Mrak. Bio je toliko specifičan i dobar čovjek i u to se uvjerio svako ko ga je poznavao. Malo je govorio, daleko se čuo, junački se borio tamo gdje sigurno nije bilo lako. Pamtićemo ga sa prve linije na Košarama, sada već svima znane bitke. Pamtimo ga gladnog, mokrog, smrznutog, ali ćutljivog, bez kolebanja i panike. Pamtimo i oslobađanje srpskih sela na Kosmetu i jednu scenu kada samo on nosi parče hljeba saborcima da ne odu gladni u smrt. Taj trenutak kao da je bio juče, dok ga direktno gađa neprijateljski avion, ali Pepo ne ispušta koru hljeba iz ruku. Pamtimo i pamtićemo ga kao nekoga ko je iz patriotske porodice kome je mjesto uvijek bilo na čelu trpeze. Ostalo nam je da dva regruta, Lazara i Stefana, probamo da dovedemo do muških čizama i mi ćemo se u tome truditi. Sada su mali i ne treba im kvariti san i igru kao što su to nama uradile više sile, kazao je Knežević.
Petar je ispraćen vojničkim pozdravom 63. Padobranske brigade: „Za otadžbinu, za druga, za pušku, za vojničku i ratničku čast, padobranci 63. Padobranske brigade – RADE!“
Od Petra se oprostio i sveštenik Mijajlo Backović, takođe bivši padobranac i Petrov drug iz vojske, saborci, prijatelji i rodbina.
Petar Mračević sahranjen je na groblju u Šćepoševićima.
