Poznati Novljanin, građevinski tehničar, sportista i pronalazač Milorad Rade Tafra, preminuo je u 85. godini. Otišao je još jedan od svjedoka hercegnovskog kolorita i života grada pod Orjenom koji je u mladosti ali i kasnije, u zrelim godinama, pripadao je grupaciji pregalaca koja je uvijek tražila nešto novo.
Rođen u Meljinama, živio u Zelenici gdje je u „Galebu“ igrao vaterpolo. Bio je član Ronilačkog kluba „Jugole Graklić“. I danas, oni stariji prepričavaju njegovo umjeće ronjenja na dah. Nijedan metar velikog morskog plavetnila njemu nije bio nepoznanica, za njega neustrašivog, a opet punog poštovanja. Znao je svaki kurenat, svaku seku kako ih savladati oduprijeti se, izroniti, uvijek sa neodoljivim i karakterističnim osmijehom i sjajem u očima koje su spremale neka nova iznenađenja.
Ljeti je bio uz more, a zimi na Orjenu i Planinarskom klubu „Subra“. Učestvovao je u gradnji planinskog doma, pun entuzijazma, da uvijek pruži više nego što bi ikada i pomislio da uzme, od ljepote i od ljudi. Uvijek uz Novi, Novljane i kada je bio član asambla „Gradske muzike“ i špartao sa Mimozinim karavanom onom Jugoslavijom i svijetom nosio kulturu grada, njemu toliko svojstvenom.
Velika ljubav Rada Tafre je njegova restauratorska „žica“ da se obnovi svaka crkva, svaki hram. Posebno poslije zemljotresa 1979 godine, radio je na obnovi Starog grada. Njegovo profesionalno umjeće posebno je došlo do izražaja na brojnim sakralnim objektima. Nije za njega bilo važno da li su pravoslavne ili katoličke crkve, već da se sačuvaju, da ne propadaju i da ostanu da svjedoče o zajedničkom duho naroda Boke. Zbog tog rada, vitrine njegovog stana krasile su zahvalnice patrijarha Pavla i Irineja, i biskupa kotorskog Janjića. Prijateljevao je sa mnogima, posjećivali su ga turistički radnici poput Aleksandra Apolonija, profesora Miladina Kneževića i drugi. On nikoga nije mrzio pa čak ni one svoje neistomišljenike.
Šjor Rade je posebno volio brodove. Posmatrajući te ogromne “željezne cvijetove” locirane u Jadranskom brogogradilištu nosio se idejom da im olakša plovidbe pantetirao nekoliko izuma (najpoznatiji je čišćenje mora od naftnih mrlja) da se njihovi motori brže očiste da bi sigurnije zaplovili morskim pučinama. Bio je član Saveza pronalazača Jugoslavije, kasnije Srbije i redovni učesnik manifestacija poput Tesla Festa u Novom Sadu, što potvrđulju povelje, diplome i zlatne i srebrene plakete sa tradicionalnih oktobarskih izložbi.
Prije 15 godina posebnu pažnju javnosti ne samo Herceg Novog već regiona izazvao je Tafrin projekat Vodosabjevanje Boke Kotorske a riječ o nacionalnom inovacionom projektu. Rješenje se sastoji u tome što bi se voda sa rijeke Trebišnjice transportovala cjevovodom do Zubaca gdje bi pumpama bila izbacivana na nadmorsku visinu a zatim bi putem slobodnog pada u nekoliko stanica ista voda u toku transporta proizvodila struju na teritoriji opštine Herceg Novi. Radi razlike u dužini uspona vode (pumpanja) i dužini slobodnog pada, po zamisli Rada Tafre, stvara se mogućnost jednake ili veće količine proizvodnje struje tako da bi transport vode sa Trebišnjice bio besplatan. To je samo jedna od ideja Milorada Rada Tafre.
Podsjećamo se na čovjeka koji je volio svoj Herceg Novi, služio mu časno i predano. Rade Tafra je ostavio svijetli trag imenom i djelom u svom vremenu. Sahranjen je na groblju kod crkve Svete Ane.
