Maturanti hercegnovske gimnazije, generacija 1969./70., proslavili su, u bašti Gradske kafane, 51. godišnjicu mature. I poslije pola vijeka od njihovog boravka u školskim klupama, i još godina više jer im je epidemija pokvarila planove proslave prošle godine, povezuje ih čvrsto drugarstvo i zajedništvo. Nedostajali su te večeri oni koji više nisu bili među njima, ali su sjećanja na njih živa kroz priču njihovih prijatelja iz školskih dana. Iz predostrožnosti, zbog zdravstvenih razloga, sa maturantima nisu mogli biti njihovi profesori kao što su Drago Pestorić, Bosiljka Boka Pušić i Sonja Rakić.
Zanimljivo je te večeri bilo posmatati nekada cure i mladiće a sada vremešne ljude koji u svom druženju povezuju prošlost i budućnost. Stigli su iz Beograda, Ljubljane, Dubrovnika, naravno i iz Herceg Novog. To su ljudi veoma cijenjeni, prvo u svojim sredinama gdje žive, u zemlji ali i svijetu.
Bilo je to veče radosti u tipičnom mediteranskom raspoloženju, ispunjeno emocijama, razdraganosti generacije koja je išla kroz život s ponosom što su pripadali onima koje je okupila želja za znanjem i afirmacijom.
-Obilježavamo veliki jubilej, 50 godina mature i još jedna više. To je divan događaj za sve nas. Smatram da smo večeras svi ponosni što je većina nas ponovo zajedno. Prošlo je dosta toga lijepog i manje lijepog, ali to je život i večeras ćemo da se družimo i podsjetimo šta je bilo davne 1970. godine, kada smo rekli poslednje zbogom našem srednješkolskom obrazovanju, riječi su Radovana Arnauta kojima je pozdravio svoje prijatelje.
Lijepe, tajnovite stranice istorije jedne generacije otvorio je za RTHN Milan Radov Milanović doktor ekonomskih nauka, redovni profesor Beogradskog univerziteta.
-Mnogo je to 50 godina, lijepo je evocirati neke uspomene, bilo je i slatkih i grkih za svo ovo vrijeme. Većina nas koji smo u toj generaciji maturirali, ostali smo u bliskim kontaktima. Ima nas svuda po svijetu i ovo je odličan povod da se okupimo, premda ima dosta naših drugara koji su otplovili na drugu obalu. Ovo je generacija izuzetnih momaka i djevojaka, dobrih drugova. Među nama ima onih koji odu malo dalje i ostave značajan trag. Naš razredni starješina je bio matematičar Drago Pestorić. Nismo se mnogo dijelili iako smo bili razvrstani po odjeljenjima, lijepo je da se neko sjetio da se okupimo. Ovo je druženje bez ceremonijala i velikih govora, sa puno emocija, kazao je Milanović, čovjek impozantne biografije iz koje izdvajamo da je radio u Privrednoj komori i Saveznoj vladi SFRJ, zatim Vladi Savezne Republike Jugoslavije, bio savjetnik, predsjednik, pomoćnik ministra, zamjenik saveznog ministra za poljoprivredu. Objavio je 17 knjiga – 14 monografija i tri univerzitetska udžbenika, više studija, projekata, leksikografskih jedinica, preko 200 naučnih i stručnih članaka.
Od proslave pete godine mature pa do ovog jubileja, vrlo često su se sastajali, ispričala je Vesna Sekulović, jedna u nizu onih za koju u generaciji kažu da se izdvojila svojim uspjehom.
-Znamo da se nekada i više puta godišnje sastanemo. Družimo se, plešemo, zabavljamo i to je zaista nešto divno što ne želimo da prekinemo. Predložiću da sada svake godine, poslednjeg vikenda u julu, napravimo okupljanje i sastajanje, da to bude tradicija dok nas bude i dok nas zdravlje služi. Mi smo generacija u kojoj je većina nas završila fakultete, a u to doba, kada smo diplomirali 1974./75., to je bilo veoma značajno postići, kazala je Sekulić.
U petodeceniskoj mašti malo zanesen, ali i zamišljen Igor Mravlja iz Ljubljane kao da odgovor na naše pitanje o svojoj generaciji traži u nekom svom novskom vilajetu koji mora biti naseljen optimizmom.
-To je bilo vrijeme kada smo svi ludovali za Cikotom, kada smo pozdravljali Iva Andrića, vrijeme kada smo se skupljali na Karači, kada nije bilo gornjeg puta… Dolazim iz Ljubljane svake godine od 2001., tražeći u Herceg Novom svoju mladost. Svi tražimo uspomene i to je ono što me vuče ka Herceg Novom i tako će biti dok sam živ, kazao je Mravlja.
O svakoj generaciji maturanata može se nadugačo pričati ali može se izjasniti i samo jedno riječju, ističe Ivan Miladinović novinar i publicista, koji je, kako nam priča, imao sreću da baš u Herceg Novom završi gimnaziju.
-Obišao sam sve republike Jugoslavije, samo u Sloveniji nisam bio u školi. Počeo sam osnovnu u Kumanovu, a gimnaziju završio u Herceg Novom, na moju sreću. Za razliku od drugih koji su, zbog očeva završavali školu u raznim garnizonima, imao sam sreću da me je otac doveo u najljepši grad na svijetu. To je bilo vrijeme kada se još uvijek osjećao dah i uticaj Umjetničke škole, koja je tih godina prestala da postoji. Ono što sam doživio u Herceg Novom, mnogo će mi kasnije pomoći u mojoj profesiji. Tu sam stekao velike prijatelje kao što su Živko Nikolić – đak umjetničke škole, a koji je svojim radom dao veliki doprinos i Herceg Novom i Crnoj Gori i Jugoslaviji. Tih godina kada smo bili đaci hercegnovske gimnazije, živjele su u ovom gradu i radile žive legende, bile nam komšije a to su Ivo Andrić, Mihajlo Lalić, Dušan Kostić, povremeno i Branko Ćopić i jedan veliki Branko Lazarević. Nažalost, iako gimnazijalac, bio sam jedan od pet ljudi na njegovoj sahrani (1968). Sve to što sam stekao, saznao, vidio, pomoglo mi je u novinarskoj karijeri i uvijek je su mom radu Herceg Novi i Novljani bili u prvom planu. Mi se, kao generacija, intezivno družimo 50 godina i ovo je samo djelić toga, kazao je Miladinović.
I za njim je bogata karijera u beogradskim listovima: Reporter, Duga, Politikin svet, Ekspres politika (glavni i odgovorni urednik), Glas javnosti (odgovorni urednik), Politika, Večernje novosti za koje je i izvještavao iz više evropskih zemalja i SAD. Objavio je knjige: „Poslednja ispovjest kraljevića Tomislava,,, „Tajna i opomena”, “Poslednji veliki san”, „Zaboravljena istorija Srba” i „Kad govori mrtav kralj“.
I uvijek je posebno lijepo i čarobno vidjeti svoje prijatelje, naročito poslije petodecenijskog poznanstva, podrške, razumjevanja… Okupiti se, proslaviti, prisjetiti se ondašnjih vremena… Čestitamo jubilej generaciji novskih maturanata 1969./70.!
