Na inicijativu predsjednika Opštine Herceg Novi Stevana Katića, trebalo bi da se oformi radna grupa, kako bi se pomoglo Institutu „Dr Simo Milošević“ Igalo. Radnu grupu bi činili predstavnici Vlade, lokalne samouprave, većinskih i manjinskih akcionara, kazao je advokat Zoran Lazarević u emisiji „ U četiri oka“ .
Predstavnici Opštine Herceg Novi nastojaće da pomognu Institutu Igalo koji se zbog pandemije, velikih troškova, ali i višemilionskih potraživanja nekadašnje Jugobanke našao u teškoj finansijskoj situaciji. U tom cilju pokrenuta je inicijativa za formiranje radnog tijela, koji će se baviti problemima Mediteranskog centra.
Lazarević je komentarišući postavljanje dr Sava Marića za v.d. direktora Instituta, kazao da je riječ o jednom odgovornom čovjeku.
– Neće biti lako, jer se Institut sada nalazi u situaciji, koja je paradoksalna. Treba odati priznanje i prethodnoj direktorici, dr Marini Delić, koja se istinski potrudila da u datim okolnostima, koliko je to moguće, da Institut preživi, i to u uslovima kada je korona pogodila Institut više nego bilo koji drugi subjekat u ovom gradu. Izostali su značajni prihodi iz inostranstva, upravo iz zemalja, čiji su pacijenti bili upućeni na Institut, kao što su Holandija i Norveška, koje su imale najrigoroznije režime u odnosu na Kovid 19, objasnio je Lazarević.
On navodi da mu je situacija poznata i kao i višegodišnjem punomoćniku Instituta:
– Radnici imaju razloga da traže svoja prava. Sudovi su im više puta potvrdili, da je to što oni traže, u skladu sa zakonom. Problem za analizu je da smo i sada i prije još više, bili u toj mjeri ispolitizovani, kada dođete na teren ekonomije. Ekonomska procjena je najsuvoparnija stvar, kada se iskaže na negativan način, onda shvatite da su negdje napravljeni propusti, kao što je Vlada Crne Gore u čijem je vlasništvu Institut, zaključila opšti kolektivni ugovor, čija je sadržina takva da se Institut ne prepoznaje kao poseban subjekat, jer nije budžetska ustanova, nije finansiran iz budžeta države Crne Gore. Sa druge strane nametnuli su mu tržišne uslove, ali i obaveze, kao da je budžetska ustanova. Govorim o ranijem periodu. Institut je unazad 10 godina bio predviđen za privatizaciju. Moguće da je i to uticalo da koncentracija onih koji upravljaju, ne bude usmjerena na najbolja rješenja, već da se prosto preživi do privatizacije. Međutim, Institut do danas nije privatizovan.
Kao društvo ostali smo nedorečeni u priči – da li hoćemo da Institut privatizujemo, kao nešto na što smo ponosni, ili nećemo? On predstavlja najkvalitetniji privredni brend u gradu, pogotovo, kada se uzme struktura medicinskog kadra u Institutu. Hoćemo da sačuvamo Institut, ali istovremeno nemamo jasnu kalkulaciju o tome, kako da izađemo iz ove priče. Ne može biti načelna priča, kao što je bila godinama.
Previše je u tim stavovima manipulacije. Moramo da shvatimo potrebu da se na najjasniji način zaposlenima, javnosti i svima predstavi, kako stvari stoje i šta je realno? Institut ima značajnu imovinu i izgleda da može sam sebe da servisira i sanira. To je samo jedna strana priče. Moje je mišljenje da, prije svega, moramo da znamo da je Institut sa svojim kapacitetima, baveći se poslom kojim se bavi već decenijama, uz određena unapređenja – sposoban da izađe na svjetsko tržište. To je dominantno mišljenje. Treba da vidimo pod kojim uslovima, koja je ponuda, koji su kapaciteti te ponude, koja je imovina vezana za ponudu, koja radna snaga? I kada se sve analizira, onda će se znati da li treba i na koji način da se usmjeri budućnost Instituta i tu nema potrebe za manipulaciju, smatra Lazarević.
