Čudno je kako ponekad sasvim slučajna slika pokrene bezbroj sjećanja. Na Karači, kod one usamljene murve, zastalo je nedavno dvoje ljudi. Žena se neočekivano podigla na prste, sa najnižih grana ubrala nekoliko polodva i počastila se… Uz ovu scenu odjednom je zamirisalo djetinjstvo, kao što su nekada mirisale murve po Novome. Murve koje su godinama bile svakodnevna dječja, ljetnja radost, slatki plodovi bosonogog djetinjstva, od kojih su dok smo ih brali i jeli sa grana, prsti ostajali ljepljivi, ali usta puna slasti… Pamtimo, bilo je i onih koji su se zbog murvi ljutili jer su se rasipale, ne štedeći, i lišće i plodove i tako prljale tlo… Možda su baš zbog toga murve polako nestajale…miris, ukus i sjećanja su ipak ostali.
Dobro jutro, Herceg Novi!
