Pjesnikinja, romanopisac, slikarka, ali i omiljena profesorica književnosti brojnim generacijama novskih gimnazijalaca, Bosiljka Boka Pušić bila je čudesno drugačija, pa je komemoracija, održana u Dvorani Park, bila prošarana zvucima harmonike i gitare, koje su svirali Bosiljka Kulišić i Nikolas Moreta.
Bokin životopis predstavila je novinarka i publicista Vitka Vujnović, vješto kombinujući biografske podatke sa njenim djelima.
– Boka je rođena u Ćupriji. Osnovnu školu i gimnaziju završila je u Svetozarevu. Filozofski fakultet, odsjek za jugoslovensku i svjetsku književnost u Beogradu. U Herceg Novi stiže 1958. godine sa suprugom Ilijom i o tome kasnije divno piše u romanu „Daleki odjeci“ i dopunjenom izdanju iste te knjige „Izlazak iz čaure“ – navela je Vujnović.
SMŠ „Ivan Goran Kovačić“ je imala privilegiju da ličnost kakva je Bosiljka Pušić u njoj obrazuje brojne generacije, istakla je direktorica Ljiljana Karanović.
– Dobar profesor je onaj koji brine ne o željama djeteta nego o intelektualnom i moralnom i duhovnom razvoju djeteta, ko sa nevjerovatnom ljubavlju radi taj poziv i ta ljubav ne može da prestane u momentu kada profesor izađe iz školske zgrade, nego se prosto živi tom ljubavlju. Isto tako, dobar profesor je onaj koji dopre do svakog djeteta i ne dozvoli da to malo zrno vrijednosti ugasi, nego je stalno pothranjuje, vjerujući da će iz te iskre izaći neki plamen. Ali ono što je jednako važno je da ne želite stereotipe, da želite da utičete da mladi postanu samosvjesni intelektualci i postanu svoji. To je bila profesorica Bosiljka Pušić – kazala je Karanović.
Prijateljstvo i saradnja vezivali su Bosiljku Pušić i Momira Mićunovića, koji je pisao recenzije za njene knjige, jednu i ilustrovao, a bio je među onim prvim dragocjenim najvažnijim i pažljivim čitaocima svega što je napisala.
-Nakon prvih stihova koje je napisala kada je imala četiri godine, za nastavak poslije duge pauze, veliku zaslugu imao njen suprug Ilija Pušić, kasnije Branko Lazarević, koga je izuzetno cijenila, ali i drugi književnici, podsjetio je Mićunović, istakavši njen poseban osjećaj za ljude, posebno djecu, kao i podneblje koje opisuje.
-Tu su bili i Branko Kostić, Mihailo Lalić, Branko Ćopić i Ivo Andrić i tako dalje. Znači, ona je počela da pravi jedno potpuno novo sazvježđe u Gutenbergovoj galaksiji. Ona je imala jedno introperceptivno čulo koje većina ljudi ima, ali nije tako razvijeno kod svih. Ona je znala da oživi nežive stvari zato što je to osjećala. Osjećala je kako kamen diše, kako biljka diše, kako ptica diše, osjećala je kako djeca razmišljaju. Ona je imala fantastičan osjećaj za ljude oko sebe koji vrijede. Bila je privilegija imati profesora koji ti je prijatelj, istakao je Mićunović, uz zahvalnost Bosiljki Pušić na svim lekcijama, i školskim i životnim.
Predsjednica Srpskog prosvjetno-kulturnog društva „Prosvjeta“ Olivera Doklestić osvrnula se na Bosiljkin život i stvaralaštvo, podsjećajući da je ona nekada u svojoj konobi ugošćavala neke od najvećih jugoslovneskih stvaralaca, kao što su Ivo Andrić, Branko Lazarević, Stevan Raičković, ili, kako je kazala, gosti Instituta Igalo, Desanka Maksimović, Miodrag Bulatović.
– Bosiljka je upravo poslednji roman napisala na liječenju u Institutu Igalo, igrajući se na svojstven pripovjedački duhovit način medicinskim pojmovima, ljekarskom praksom i nazivima medikamenata i tako zatvorila književni stvaralački krug, započet davne 1970. Godine prvom zbirkom poezije „Krila iste ptice“. Nakon 53 godine uspješnog književnog rada, brojnih nagrada, njen stvaralački duh je sklopio krila, a nama ostavio divnu zaostavštinu da čitamo i sjećamo je se na najljepši mogući način – istakla je Doklestić.
U svojevrsnom monologu, odnosno simulaciji telefonskog razgovora u kojem se druga strana ne čuje, Marija Sarap je, suzdržavajući suze, dočarala druženje sa Bosiljkom Pušić.
– Kada odeš na onaj svijet, neće te biti, gotovo. Otvoriće se kapije koje pripadaju duhovima lijepog i blagorodnog. Biće ti vrhunski. To mi zboriš već 15 godina. I sad kao ne treba da plačem, jel? Nego da se smijem? Kako ću bez tebe, ženska glavo? Kako? Zašto? – pitala je Sarap.
Sin Bosiljke Pušić Antonije podsjetio je da je ona poslednjih 10-15 dana bila u Domu starih u Risnu jer je bila nepokretna i radovala se što već može da ustane, da sjedne za kompjuter koji joj je drugi sin, Andrija, donio. Zbog nedostatka soba, privremeno je bila smještena na odjelu sa dementnim osobama, čekajući premještaj.
– Poslije jedno sedam dana, ona me nazvala i kaže „Ej Toni, odlučila sam, neću da me premještaju. Ovdje imam savršenu inspiraciju za novu knjigu“. Ja sam joj čestitao i rekao da je to za divljenje jer ti si pravi umjetnik koji u svakoj situaciji, pa i ovoj poronalaziš novu inspiraciju. I mislim da je to njena poslednja lekcija meni da u situacijama koje su teške pronalazim inspiraciju da mi bude dobro, nešto iskreiram i stvorim – kazao je Antonije.
Bosiljka Pušić će ostati upamćena kao jedna od omiljenih nastavnika u školskom centru, ali i kao autorka brojih knjiga za djecu, zbirki poezije i priča i čak devet romana.
Od Bosiljke su se danas oprostili se mnogobrojni Novljani, predstavnici Opštine Herceg Novi, profesori i nastavnici, kulturni poslenici, porodica i prijatelji.
