Suvomeđa je samo jedan od oblika suvozida, tehnike slaganja kamena koji je svojstven Mediteranu i osim što predstavlja dio kulturne baštine, treba ga iskoristiti i kao značajan turistički proizvod, istakao je arheolog Željko Starčević govoreći o ovom obliku gradnje na večeri nazvanoj „Čuvari kamena“, koja je održana sinoć u Paviljonu Gradske muzike.
Vještina gradnje na suvo je 2018. godine zvanično upisana u UNESKO-vu listu nematerijalne kulturne baštine čovječanstva, ali među podnosiocima inicijative nije bilo Crne Gore.
– Nije to presudno važno, ali stiče se utisak kao da nas to ne zanima. Nadam se da će nas zanimati jer ima potrebe za tim pošto je to i dio kulture ovog podneblja ali i ekonomije.
Vraćajući se pričom u pređašnje vrijeme, kada je ovaj vid gradnje bio zastupljen, objašnjava da su ljudi obrađivali kamen jer nije bilo drugog materijala.
– Nisu svi bili zaljubljeni u obrađivanje kamena, nego je samo taj materijal bio dostupan. Lijepo je imati emociju prema obradi kamena i suvozidu, ali to nije suština već praktični razlozi sa nešto osjećaja za estetiku, mada taj dio danas često izostaje.
Pojasnio je da su suvomeđe samo jedan od oblika suvozida, ali je upravo taj oblik najprisutniji na našim prostorima. Kućerice, kažuni, truli, dunje – sve su to nazivi za suvozidne građevine okrugle osnove i bez ikakve druge potpore osim kamena. Stabilnost se postiže tehnikom slaganja koja je poznata još iz praistorijskih vremena.
– Poslednji izgrađeni objekat ovom tehnikom na našim prostorima, meni poznat, je iz pedesetih godina prošlog vijeka i to je bistjerna Gaja Murišića na Vrbanju. Stoji i dan danas i atrakcija je za sve posjetioce.
Ekonomičnost, brza gradnja, prilagodljivost, zaštita životne sredine – samo su neke od prednosti koje nudi ovaj vid gradnje, kazao je Starčević.
– Betonski zid puca i sruši se, a ovakva međa se prilagođava klizanju i lako ga je opet popraviti i prezidati. Svaka promjena, pošto nije tvrdo vezivanje, može se lako razgraditi, nema otpada, nema zagađenja jer industrija cementa je jedan od glavnih proizvođača ugljen dioksida. Ujedno, suvomeđa omogućava i stanište raznim živim bićima. Dakle u ekosistemu suvomeđa ima svoju ulogu, nije mrtav prostor. Dalje, kamen je sa lica mjesta, nije potreban transport što olakšava posao i ima ekonomski značaj. Ona se brzo gradi, maketa je napravljena za 15 minuta, danas mistifikujemo da je to visokoumni rad, a nije nego rutina koja je bila prisutna praktično kod svih slojeva društva.
Posmatrajući sa istorijskog aspekta, tek buduća istraživanja mogu da pokažu i dokažu da li su ove zidne konstrukcije, kojih danas ima pored pojedinih pećina, zaista iz nekih davnih vremena, objašnjava Starčević i dodaje da su se pećine u zaleđu Boke koristile za čuvanje stoke.
– Pećine su još u praistoriji bile ograđivane zbog bezbjednosnih ali i mikro klimatskih uslova. Pojedine su arheološki lokaliteti. Velika pećina poviše Vrbanja je praistorijski lokalitet, imamo suvomeđu na ulazu – naveo je on.
Uglavnom se nalaze na većim visinama, iznad 800m, izuzetno i do 1000, odnosno u onim zonama gdje su današnja seoska naselja.
Stračević je kazao da je suvomeđa bila karakteristička i za grad do prije nekih 50 godina.
– Ispod parka Boke nalazi se jedna ogromna, koja je građena kada i nekadašnji hotel. Dakle, nije ostatak nego, kako bi rekli, „seljačkog perioda“. To je još uvijek bio način kako se gradi ono što ne mora da izgleda reprezentativno – priča Starčević.
Dodaje da kvalitetniju suvomeđu imamo u Njegoševoj ulici, preko puta „dva lava“, kao i preko puta Pošte.
– To je austrougarska gradnja, sa malo drugačijim, preciznijim slaganjem gdje se kamen potpuno uklapa u drugi kamen. Ona je ljepša ali malo nezgodnija za gradnju.
Kako je kazao Starčević, austrougarski podzidi i nadzidi su pojam i vrijednost koju bi valjalo čuvati.
-To se danas mjeri u kilometrima, poslije više od 100 godina propadanja potrebna je jedna velika kampanja da bi se nešto od toga moglo spasiti, ne samo zbog same građevine, već i zbog valorizacije. Sutra se to može iskoristiti kroz turizam, što je veoma moguće ostvariti samo je potrebno imati viziju, kazao je on.
Najprisutniji su oblik gradnje u predjelima gdje se stanovništvo bavi stočarstvom i poljoprivredom, a teren eksponiran.
– Tada imamo terasaste njive. Takvi su naši Podi, pa je ovo naselje i dobilo ime po tome: podium – mjesto terasastih njiva. Gdje je stočarstvo na otvorenim pašnjacima, tu je i danas prisutno pregrađivanje. Međa je živi organizam, traži i dopunjavanje i dislociranje, prati život.
Jedna vrsta suvozida, odnosno mokrozida su i madraći, gdje gradnja dolazi ispod vode.
Pričajući o ekonomiji i suvozidu, Starčević opaža da je suvomeđa uvijek rađena iz nekog razloga, vojnog, ekonomskog, nikada nije rađena samo iz ljubavi. Danas je to turistički značaj, ranije je bio poljoprivredno stočarski. Da bi se pokrenuli sa mjesta, volonterske radionice igraju važnu ulogu, ali, kako je naglasio, bitan je i ekonomski momenat.
-Kroz volonterske radionice možemo motivisati ljude, ali to je samo kap u moru. Mora postojati i ekonomski motiv, jer ne možemo imati zamisao da će same volonterske radionice sve da riješe. One mogu samo biti pokretač da se stvari počnu raditi na višem nivou.
Dodao je da turisti dolaze zbog doživljaja Mediterana a kulturni pejzaž je vezan za suvomeđe, terasaste njive, koze, masline…
-To je stereotip ali je ono što ih privlači na Mediteran i što treba znati iskoristiti, zaključuje Starčević.
Organizator predavanja je Ksenija Matović, koordinator programa kulture u Paviljonu Gradske muzike, a program je podržala Opština Herceg Novi.
