Otišao je tiho i ćuteći, premda smo od njega navikli da se oglasi glasno i kad je to činio pjesmom, šalom ili oštrim ali uvijek dobronamjernim komentarom Novog, Novljana i naše svakodnevice. Petar Peco Kraljević, Novljanin, izdanak hercegnovske Muzičke škole, potom i Srednje muzičke u Sarajevu. Iz prve je sačuvao najljepše karakteristike svog grada i Mediterana, vedrinu, širinu, radost, a iz druge onaj specifični, sarajevski duh druženja i kazivanja. U Sarajevu je započeo i studije na Muzičkoj akademiji, ali je njegovu namjeru zaustavio rat. Muziku kojom je disao ništa nije moglo zaustaviti.
Svirao je i sarađivao sa mnogim novskim i sarajevskim muzičarima, sam komponovao i pisao svoje melodije, svirao violinu, violu, gitaru, klavir… Najduže je ostao u zagrljaju sa gitarom. Sa njom ga i pamtimo. Baš kao što pamtimo godine koje je sa dr Božidarom Bobom Jančićem, profesoricom Jovankom Veljović i Sandrom Jovanović proveo u ansamblu „Galioti“. Uostalom, možda je njegovom raskošnom talentu, razbarušenom karakteru, šarmu i kreativnom nemiru, duhovitosti i originalnosti baš ovaj naziv najbolje i pristajao. Novski galiot. Šta je još pristajalo Pecu Kraljeviću? Bez sumnje, „World music“ kako su „Galioti“ definisali svoj repertoar, otvoren za evergreen hitove iz cijelog svijeta, ali uvijek s akcentom na bokeški melos i muziku nastalu u Boki… Poslednji njegovi nastupi bili su sa klapom „Castelnuovo“ na mjestima najvećih njegovih ljubavi, novskih trgova, skala, šetališta…
U jednom periodu Peco je bio saradnik i Radio Herceg Novog, u emisiji u kojoj je bio najbolji, emisiji punoj vrcavog humora, istančane satire, ritma koji je „vezivao“ slušaoce uz radio program i „uvlačio“ ih u priču koju je samo njemu znanim stazama Peco umješno vodio.
Dok ispisujem ove redove, pokušavam da zamislim njegovu reakciju na napisano. Vjerujem da bi se osmjehnuo i komentarisao u svom stilu, šalom ali možda stihom iz jedne od omiljenih njegovih pjesama, ko zna koliko puta otpjevanih baš sa „Galiotima“
… a sad je stigao i taj dan… pa zbogom, sive luke i oblaci, dižem sidro i odlazim…
Mir Pecovoj nemirnoj, a dobroj duši, iskričavom duhu, višestrukom talentu! Onoliko mira koliko je on ljubavi poklanjao svom gradu. Neka ga i na drugoj strani na koju stiže prepoznaju po onome po čemu ćemo ga mi dugo pamtiti. Nije ovo, kako kažu, poslednji pozdrav, Pecu se on ne može ni uputiti, ovo je samo ono specifično, naše, kratko, milozvučno, adio!
