Vajar, istoričar umjetnosti, muzejski savjetnik, hroničar savremene crnogorske umjetnosti, Bogdan Musović otišao je juče, tiho, baš onako kako je decenijama gradio svoje stvaralačke krugove i istrajno snažio likovnu scenu Herceg Novog, Crne Gore pa i regiona. Napisao je nebrojene kritičke i esejističke tekstove, učestvovao ili selektovao radove za mnoge izložbe u zemlji i inostranstvu.
Rođen u Nikšiću 1941. godine završio je čuvenu hercegnovsku Umjetničku školu, kod profesora Voja Stanića, i na to je bio ponosan. Govorio je: Kad mi neko pomene Umjetničku školu, to su velike emocije. To je nešto što se samo jednom u životu može doživjeti, ako imaš sreće!
Istoriju umjetnosti diplomirao je na Filozofskom fakultetu u Beogradu. Živio je u Skoplju, izlagao sa Društvom likovnih umjetnika Makedonije, a potom se vratio i ostao u Herceg Novom posebno posvećen Galeriji „Josip Bepo Benković“ u kojoj je decenijama bio jedini iistoričar umjetnosti i kustos i likovnom životu grada. Inicirao je osnivanje i godinama organizovao izložbu koja živi i danas – Hercegnovsku likovnu scenu. Od prvog izdanja, sve dok je trajao, podržavao Mali salon hercegnovskih galerija. Beskrajno se radovao ocjeni profesora Lazara Seferovića – da su neke postavke Malog salona dosegle kvalitet velikog Zimskog salona, čiji je selektor i laureat i sam bio. Podsjetićemo osim na Salonu nagrađen je i prvom nagradom za skulpturu Sobranja Makedonije. Bio je i član ULUCG i Udruženja međunarodnih likovnih kritičara.
Izlagao je od 1968. Ne često, ali je zato u skulpturi koja je bila njegov izbor hrabro istraživao boju, poliester, kamen, drvo, terakotu, odbačene i patinirane materijale. Ciklusi „Zidovi“ i „Zavičajne ptice“ svjedoče o umjetniku koji je u zaboravljenim, odbačenim oblicima i krhotinama pronalazio novu simboliku. Zidovi u koje je ugrađivao “cigliće” kako je govorio bili su njegovo sjećanje na tvrđave Herceg Novog, Kotora, Starog Bara i Ulcinja… Bili su ti zidovi i dom i granica, tišina i razgovor sa svim pa i sa „vremenom ovim” što je bila njegova česta odrednica i u kazivanju i u tekstovima za kataloge, u prikazima i osvrtima na nebrojene izložbe. I „Zidovi” i „Zavičajne ptice“ nastali su iz tih susreta materijalnog i duhovnog, vidljivog i skrivenog, iz želje da zaštiti kako je pisao „trošnost duha i materijala u trošnom vremenu.” Tu želju mogli bismo da izdvojimo kao njegov životni i stvaralački kredo.
Bogdan je otišao u neki svoj, nama skriveni prostor, u kome će sigurni smo oživjeti njegove kamene ptice koje je nalazio u Lukovu, kod Nikšića, u zavičaju, i za koje je jednom rečeno da baš te, njegove kamene ptice, u njegovom naručju pjevaju. Nama ih je ostavio, sabrane u nježna jata, uz jedno gnijezdo. Ostavio je ciklus skulptura „Neboteka” i davno napisan, neobjavljen roman „Izujedana škorpija” . Iz njega je izdvajao misao „šta bih ja bez sjećanja, a šta ću sa njima”. Ostavio nam je riječju – potvrdu jednog dostojanstvenog života posvećenog kulturi i stvaranju, a mi mu dugujemo dostojno sjećanje.
