Promocija romana „Epitaf za glumca” Ljubice Kubure okupila je u Kući Iva Andrića brojne ljubitelje književnosti oko vječne teme – borbe protiv zaborava. Ovo dirljivo svjedočanstvo o ćerki koja čuva nasljeđe oca donijelo je novskoj publici snažnu priču o ljubavi, dostojanstvu i nesalomivom ljudskom duhu.
Knjiga je, po riječima autorke Ljubice Kubure, inspirisana životom njenog oca. Naglasila je da je književna istina drugačija od životne istine, jer nije željela da podlegne senzacionalističkom načinu pisanja koji je karakterističan za današnje vrijeme.
– Inspirisana sam bila pričom stradanja mog oca i još mnogo drugih ljudi koji su bili zapravo netalentovani za život, bar onakav kakav on danas jeste, kada je konformizam vrhunski etički ideal. I upravo sam željela da ljudi shvate da je potpuno, čak i poželjno, podnijeti žrtvu zarad nečega u šta vjerujete, kazala je Kubura.
Prema riječima autorke, savremeni čovjek brzo zaboravlja. Zato je važno da njegujemo kulturu sjećanja, kako se greške ne bi ponovile.
– Važno je da pamtimo kako bi nam svijetli primjeri prošlosti, kojih je ona naposljetku i puna, poslužili kao putokazi u današnje vrijeme koje je često vrlo čudno. Često su nam neke stvari, naročito one koje se tiču morala i časti, maglovite. Zato upravo ta borba protiv zaborava i pamćenje velikana – prije svega mislim na ljude velike po svojim djelima, a ne po nekim drugim stvarima – treba da nam služe kao putokazi u današnje vrijeme
Autorka Kubura ističe da piše sporo i posvećeno, brižljivo bruseći svaku rečenicu kako bi u riječima oživjela melodiju koja prevazilazi samu radnju. Za nju je imperativ bio jezički bogat roman koji će, nakon čitanja, ostaviti plemenit i duhovno bogat trag.
Knjiga Epitaf za glumca ispisuje uspenje i sunovrat Krsta Čuture, znamenitog glumca koji prolazi kroz razne borbe za egzistencijalnu sigurnost koja mu izmiče, istakao je književni kritičar Radoje Femić.
– Ona govori o iskušenjima stvaranja karijere u periodu i podneblju koji nisu nimalo bili naklonjeni pojedincu. Time se ponovo potvrđuje inicijalna pretpostavka o identitetu homo viatora koji dolazi iz pasivnih krajeva i pokušava da se ostvari u prijestonici. Naravno da mu talenat ide u prilog, ali mu na ruku ne ide sve ono ostalo što taj talenat prati, a to je, prije svega, želja za ličnim dostojanstvom, istakao je on.
Književnik Miljan Mijušković ističe da autorka kroz glavni lik preispituje samu srž čovjekove potrebe da po svaku cijenu sačuva sopstveni integritet.
– Ipak, u životu je bolje ne biti tako srećan, ali imati pasiju, opsesiju, i njoj podrediti život, nego, kako autorka kaže, svakodnevno ispunjavati svoje radne zadatke i dobijati za to novac, a zauvijek ostati rob svojih kukavičkih izbora. Život glavnog junaka počinje u simboličkom znaku obnove – rodio se u proljeće, kada se priroda iznova budi. Autorka, potom zatim razara tu romantičnu iluziju. Ipak, život često teče mimo simbolike, kako ona sama kaže, i upravo taj rascjep između nade i stvarnosti postaje pokretač junakove tragedije.
Odlomke iz romana “Epitaf za glumca” čitala je književnica Milica Bakrač.
