Knjiga „Hronika duše“ naše sugrađanke, dječjeg ljekara i humaniste Milene Proročić Tomić, koja sadrži devet krugova iskrenosti, surove realnosti koja otkriva filozofiju života, vrijednosti, te kako čovjek pronalazi i prepoznaje sebi blisku osobu, predstavljena je u foajeu dvorane „Park“ u okviru programskog ciklusa „Novski talas”.
Urednica i recenzentkinja knjige Vitka Vujnović, istakla je motiv bliskosti kao središnju nit djela – od odnosa sa ocem kao moralnim uporištem, preko dječije nevinosti i susreta bez predrasuda, do tihih, svakodnevnih gestova koji grade duboke ljudske veze.
-Iz prvog kruga meni je zasijala rečenica: „Blizak ti je onaj pred kim se ti duhovno razgolitiš“, a priča je o ocu, kao moralnom i duhovnom stubu. Ramza slikuje i rat i odrastanje i porodičnu istoriju, ali bez šireg društveno-istorijskog okvira. Prije je to ispit karaktera i trajanja dobrote u ljudima. Važno je da se bliskost ne zasniva na prisutnosti, već na dubokoj etičkoj vezi koja ostaje kroz vrijeme, pa i poslije nečije smrti. Iz drugog kruga zabilježila sam misao: „Možda je ljubav kći Cigana“. Priča o maloj Romkinji, o dječijoj nevinosti nasuprot svim društvenim podjelama. Autorka je kazuje kroz jednostavno, duboko, iskreno sjećanje, ukazujući da djeca instinktivno prepoznaju bliskost, odlaske, nažalost, često razaraju predrasudama. Treći krug je možda od svih devet najtiši, ali je za mene bio možda i najdublja slika bliskosti. Evo i zašto. Pa, zato što autorkin odnos sa cimerkom, djevojkom, hinduskinjom, drugog porijekla, druge boje kože, religije i navika, gradi bliskost od malih, gotovo nevidljivih gestova koji, s druge strane, nose ogromnu važnost. Bliskost se ovdje prepoznaje u brizi, u prisutnosti, u tišini koja liječi, u šolji toplog mirisnog čaja čiji se ukus prepoznaje kasnije kroz cio život. Koliko stvarno treba malo čovjeku da ga neko čuje, razumije i čeka. Bliskost ponekad prepoznamo sa zakašnjenjem, a propustimo trenutak da kažemo istinu. Ali, i ta vrsta bliskosti, prepoznata kasnije kroz dugo sjećanje i kajanje, o kojoj Milena piše u četvrtom krugu, nosi važan nauk. Autorka ga sažima u rečenicu: „Prestanak razgovora za mene je smrt.“
Vujnović ukazuje da „Hronika duše“ nije niz odvojenih cjelina, već jedinstvena priča o bliskosti kao trajnoj unutrašnjoj vezi, koja danas izostaje ne zbog distance, već zbog manjka iskrenosti i pažnje.
-Deveti krug zaokružuje zbirku vraćajući se osnovnoj ideji: istinski bližnji često jesu daleko, ali su suštinski u nama i sa nama. Bliskost nije određena ni vremenom, ni prostorom, ni trajanjem. Ona je zlatni trag koji neko ostavi u nama, ona je Ariadnina nit kroz lavirinte duše, pod jednim uslovom, naravno, da govorimo iskreno kao pred Gospodom ili, ako hoćete, onako kako je svoje krugove ispisala Milena Proročić, i na tome joj hvala. I na kraju još nešto. Zašto sam odabrala da baš ovako predstavim knjigu „Hronika duše“? Da bih pokazala da ona ustvari i nije devet odvojenih krugova. Ona je jedna fina kolajna u kojoj se krugovi nadovezuju jedan na drugi, produbljuju, vodeći nas od ličnog iskustva ka univerzalnim istinama o čovjeku i bliskosti koja nam često nedostaje. To je snažna cjelina, podsjeća da bliskost danas jeste rijetka, ne zato što smo stvarno daleko, već zato što smo se zatvorili u svoje svjetove, pa čak i u tim svojim svjetovima često nema spremnosti da budemo do kraja iskreni ili, kad je potrebno, naravno, uz puno povjerenje i razumijevanje, da priznamo da smo ranjivi. Bliskost traži pažnju, traži vrijeme i traži da je njegujemo. Konačno, kad sam sklopila korice „Hronike duše“, pročitane u dahu priznajem, imala sam utisak i srdačnog stiska ruke i pogleda duboko u oči, a zaključila – to jeste hronika Milenine duše, pomalo i moje, pomalo i svakog od nas koji tu dušu imamo, poručila je Vujnović.
Recenzent Marija Starčević naglašava da „Hronika duše“ kroz simboliku kruga prikazuje autorkin duhovni put traganja za smislom i bliskošću, gdje krug postaje znak vječnosti, cjelovitosti i jedinstva sa Božjim.
-U djelu koje je pred nama, autorka kroz mozaik različitih vremenskih perspektiva vješto, nenametljivo i bez velikog uvoda gotovo kroz fragmente razgovora sa osobama bliskim svome srcu otkriva svoje najveće istine, ljubavi i boli. Autorka u ovoj hronici nije opterećena velikim narativima, već kroz reminiscencije oživljava svoj već doživljeni svijet od djetinjstva i sa sopstvenim bolnim iskustvom koje je obojilo njen život. Jer, kako bi veliki Andrić rekao – „sve je u svijesti živo i svjetlo na tamnoj pozadini ove patnje“. Otkrivajući taj svijet osjećaja, utisaka, minulih doživljaja i istinskih dodira duša, zapravo nam razotkriva raznolikost i suštinu ljudskog iskustva i ljudske ljubavi.
Marija Starčević ističe lik oca kao moralni oslonac i unutrašnji glas, dok ostali likovi kroz „krugove“ grade mrežu bliskosti, potvrđujući čovjeka kao biće odnosa i ljubavi prema bližnjem.
-Figura oca kroz ulogu patrijarhalnog autoriteta koji porodici pruža moralni kompas, sigurnost, duhovno vođstvo uprkos sopstvenom gubitku jeste sveprisutna. On je onaj tihi glas u autorkinoj svijesti, koji je još od njenih najranijih dana uči da zadrži ljudskost u ogrubljom svijetu i ostane vjerna sebi. Ostali likovi nam se otkrivaju u formi mikroeseja, dakle krugova, sa snažnim poetskim tonom, a sve njih povezuje neka „nevidljiva sila“ sa autorkom u bliskosti duša, a pokatkad i u upitanosti i tjeskobi modernog čovjeka. Kaže autorka: „Možda se i ljudi ponekad namirišu kao leptir i cvijet“. Ovo djelo doktorice Milene Proročić-Tomić nam potvrđuje da je čovjek i biće relacije. Naša duhovnost, koja možda i raste u samoći, dobija svojevrsnu potvrdu u susretu sa drugima, nama bliskima. Bilo da je riječ o roditeljskom osloncu, prijateljskom odnosu, dječjoj privrženosti, ljubav prema bližnjem jeste izraz duhovne zrelosti, poručila je Starčević.
Otkrivajući ličnu dilemu o težini riječi „volim te“, autorka, dr Milena Proročić, je poručila da ljudi koje volimo trajno ostaju u nama, i da nijedan susret u životu nije slučajan, već povjeren našoj ljubavi.
-Moja razmišljanja o tih mojih devet krugova su proistekle iz jedne moje dileme kako ljudi jednostavno kažu, izgovore „Volim te“, a ja sam imala strašno opterećenje, jer ja kad to izgovorim, ja imam osjećaj da taj nikada neće umrijeti skroz kome ja kažem volim te. Tako i ovih mojih devet ličnosti i mojih ljudi su ustvari ostali da ja i dalje sa njima pričam i razgovaram da bi ih zadržala u svom nekom sjećanju i u svom nekom životu. I onda sam, pišući te stvari i čitajući neke druge knjige od mnogo umnijih ljudi od mene, shvatila da niko nije slučajno se pojavio na našem putu životnom, da je to jednostavno bilo povjerenje; ta dotična osoba je povjerena našoj ljubavi.
Autorka poručuje da život nema reprizu i da su iskrenost i pravovremeno izgovorene riječi ključne, dok pisanje vidi kao lični način očuvanja sjećanja i bliskih ljudi od zaborava.
-Ja sa svakom mojom knjigom, a posebno s ovom, željela sam da kažem da je život samo jedan. Na ovoj zemlji nema ovaj život reprizu, i to mora svako čim otvori oči da zna. Kada nešto kažeš, jako je važno kada si to rekao. Ja sam od početka shvatila da je ljudski život i da je medicina stvarno jedna velika filozofija, i da to nije baš tako jednostavno. Znači, ja sam dala sebi pravo da na nekom platou moga života, a to je već nizbrdica, ja već krećem nizbrdo, da ja kažem nešto što je istina. I kako to kažeš, što je isto jako važno, ja sam napisala nešto što je potpuna iskrenost i potpuna istina. Tu nema mnogo detalja koje sam ja nešto uljepšavala ili ukrašavala, jer ja mislim da nisam nikakav ni pisac ni književnik. Prosto sam imala potrebu da se spasim na nekakav način od velikih obaveza, od napornog života, i onda je to bio moj put da se oslobodim i da zadržim moje meni bliske ljude u mom sjećanju i da nikad ne dozvolim da oni umru za mene zauvijek, poručila je dr Proročić-Tomić.
U muzičkom dijelu programa su nastupili mladi pijanista Stefan Vlaović i solistkinja Milena Perović, a odlomke iz „Hronike duše“ je kazivala moderator večeri Željka Čepić.
