Djeca danas rastu u svijetu koji je zasićen digitalnim medijima. Iako rekreativno korišćenje ekrana može biti dobro u određenoj mjeri, stručnjaci upozoravaju na sve izraženije štetne efekte dugotrajne ili rane izloženosti digitalnim medijima.
Velika upotreba ekrana od strane djece predškolskog uzrasta dovodi do poteškoća u vezi sa razvojem jezika, kognitivnih, motoričkih i socijalnih veština.
Kada roditelji djece malog uzrasta primjete problem ili dobiju dijagnozu, oni bukvalno ne znaju gdje će, kazala je za RTHN defektolog oligofrenolog Svetlana Vukašinović, navodeći da u Herceg Novom ipak u Domu zdravlja imaju dva logopeda, kao i u vrtiću, dok ima ima opština na sjeveru koje nemaju nijednog stručnjaka.
Kod male djece koja su u velikoj mjeri izložena upotrebi ekrana primjećeni su kasnije progovaranje i problemi u ranoj socijalizaciji. Kao veoma bitan problem, koji će tak da ispliva, Vukašinović ističe sve veći broj djece uzrasta od druge do četvrte, čak i pete godine, koja ne govore.
-To je svojevrstan fenomen, koji ja ne znam da objasnim. To su djeca koja, uz jedan liberalni vaspitni model, da ne budem pregruba, ali ja bih rekla – pogrešan vaspitni model, provode mnogo vremena uz razne ekrane koji se djetetu daju od najranijeg uzrasta. Ja znam za djecu koja su od prvog dana rođenja bila na ekranima, izložena ekranima, i onda prođe taj neki senzitivni period za razvoj govora i govor se ne razvije. Kao i svaka vještina čije vrijeme za razvoj prođe, on se poslije toga teže razvija. Roditelji očekuju, govore – „razviće se, nastaće govor, tu je komšiluk, tu je rodbina, pa i on je kasnije progovorio“… i tako do pete godine, vjerujte, da u predškolskom bude dijete koje ne govori.
Prekomjerno gledanje animiranih filmova i drugih sadržaja namjenjinih bebama i maloj djeci negativno utiče na razvoj govora kod djeteta koje se nalazi u optimalnom periodu za progovaranje. Kako bi se mozak razvijao i rastao, potrebni su stimulansi iz spoljašnjeg sveta.
-To je nešto što je epidemijske pojave, toga stvarno nije malo, i ja apelujem na roditelje da isključe sve ekrane djeci, da je ekran nešto što, ne da ne podstiče razvoj, nego ga usporava. Ekran je nešto što ne zahtjeva nikakvu interakciju, a nema razvoja nervnih struktura, nema stvaranja novih sinapsi i uopšte razvoja nervnog sistema. Dijete kroz posmatranja ekrana, koliki god da je ekran, nekako ima ograničen prostor za posmatranje prostora oko sebe, ulazi u jedan svoj svijet i onda se negdje stvara vrlo slična klinička slika kao kod pervazivnih smetnji, a nisu pervazivne smetnje.
Stručnjak lako razikuje ova stanja, a kod djece koja su zavisna od ekrana neophodno je promijeniti način komunikacije, objašnjava Vukašinović, ističući da je veoma važna saradnja roditelja.
-Djece koja su „zaražena“ ekranom, po pravilu imaju i loš vaspitni model. Dakle, neposlušni su, svojeglavi, jogunasti, puni nekakvog bijesa, nešto što je potpuno neprimjereno za dijete uzrasta od dvije do tri, četiri ili pet godina. Kada krenem da radim sa takvim djetetom jedan dobar period moram da ga prevježbavam. Kod pervazivnih smetnji vi ne možete na taj način da radite. Prosto, autizam je specifičan, to je cijeloživotno stanje, i vi to prosto sa iskustvom vidite. Kod djece koja su obuzeta ekranom vi imate vrlo brzo napredovanje. Znači, morate da prelomite i da prevježbate taj oblik komunikacija tipa – gestovima i „šta god poželim to mi se da“. Međutim, ja imam osjećaj da se roditelji boje te djece. Boji se svoga djeteta od dvije godine jer, ako mu ne ispuni želju, ono se baca, ono lomi, ono gađa čime god stigne… Djeca sa autizmom su prosto drugačija, i napredovanja kod njih nisu baš tako brza, koraci su malo sitniji i neko ko ima iskustva to prepoznaje, s tim što je i tu jako bitna saradnja roditelja. Jer, ako vi radite prevježbavanje, a roditelji nastave po istom modelu komunikacije sa djetetom, to su vrlo teške situacije gdje terapeuta doživljavaju kao kaznu, tako da je vrlo bitna i edukacija roditelja.
Zbog mnoštva obaveza roditelji uglavnom nemaju dovoljno vremena za igranje i pričanje sa djecom, što zamjenjuju televizorom ili telefonom. Međutim tokom svih tih vizuelnih i auditivnih senzacija dijete je pasivan posmatrač. Kašnjenje u razvoju govora samo je jedna od posljedica prekomernog gledanja u ekran, a ključno je problem prepoznati na vrijemei reagovati na pravi način.
-Većina te djece izgovara jednu riječ, dvije – mama, baba. Znači, ukoliko vi vidite da ne postoji problematika artikulatornih organa, ako on može da nešto kaže, onda se krene malim sitnim koracima, da prosto djecu usmjerite da je verbalizacija nešto što od njih zahtjevate, da ne postoji više gestualni model. To je bolno i za roditelje i za djecu, a čini mi se nekako bolnije za roditelje, i ja to razumijem. I roditelji su rastrzani na mnogo strana, rade više poslova, živimo u takvim vremenima da morate prosto da se borite za egzistenciju, ali sa druge strane to je jedan kratak period kada dobro morate da obratite pažnju na svoje dijete. Jer, prođu ti senzitivni intervali, prođu ti periodi za razvoj govora, za razvoj gukanja, ti neki razvojni miljokazi idu svojim tokom, a dijete ostane na tom nivou i onda je jako teško poslije neke stvari ispraviti, poručuje Vukašinović.
Ukoliko ste već napravili grešku i dozvolili djetetu da predugo sjedi ispred TV ekrana, monitora ili tableta i telefona što je uticalo na razvoj govora, najvažnije je da ne zatvarate oči pred problemom, i da se obratite stručnjacima.
