„Najdraže je i najvažnije ono priznanje koje čovjek dobije u svom gradu od svojih sugrađana“, komentar je jedne od ovogodišnjih laureata Oktobarske nagrade Herceg Novog Vitke Vujnović, naše koleginice, novinarke, slikarke, umjetnice.
– Nagradu doživljavam kao zbir naših zajedničkih napora da kulturu Herceg Novog predstavimo na najbolji mogući način, a ovdje razvijamo što je najviše moguće. Pet i po godina je na portalu Radio Herceg Novog „osvitala” rubrika „Dobro jutro Herceg Novi”, završavala svih pet i po godina svakoga dana, osim u nekim izuzetnim prilikama, kada ste me vi mijenjali, sa „dobro jutro, dragi naši, dobro jutro, Herceg Novi”. Ta rečenica je ispisivana zaista punog srca, a radovao je svaki lijep zapis za koji smo imali priliku. Herceg Novi je takav da smo je imali svakog dana, da je ponudimo našim čitaocima, kasnije i slušaocima, pa i gledaocima. Sticajem okolnosti ta rubrika je zatvorena, ali ta emocija koju su imali oni koji su je čitali, koji su je pozdravljali, ta emocija koju smo mi prenosili postavljajući je na naš portal, je ono što je suština svega; i rada i ove nagrade. Najjednostavnije, to je ljubav prema gradu!, sa puno emocija priča Vitka.
Povodom nagrade, kako kaže, bilo je kao kod dobrih pozorišnih predstava, knjiga, filmova, dobre muzike…i suza i smijeha, najviše ponosa. I dok je za RTHN pričala o posebnim emocijama i sjećanjima na drage ljude sa kojima je sarađivala, a koji su otrgnuti sa ovog dijela zemlje, o onima sa kojima sada sarađuje i uvijek širi taj krug, istakla je da jednu posebnu bitku vodi već desetak godina i baš zato pogled upućuje ka palati Burovina, mjestu gdje je „živjelo“ Hercegnovsko pozorište.
– To je jedna od bitaka koju vodimo već desetak godina, u stvari i duže ako računamo onih 20 godina prije tih deset, kada smo iseljeni iz palate Burovina. Mnogi dramski umjetnici, reditelji, scenaristi, svi koji se bave pozorištem kažu da grada nema bez pozorišta. Herceg Novi ima pozorište koje funkcioniše tako kako funkcioniše, ali moglo bi još mnogo bolje. Ja ću samo podsjetiti da smo proteklih godina, otkad nismo u ovoj zgradi, napravili predstave koje su išle na međunarodne festivale u Sarajevu, u Bugarskoj, pa ponovo u Sarajevu, i dobijale sve moguće nagrade, kao da smo utemeljena pozorišna institucija, a još smo nevladina organizacija. Nadam se da će Herceg Novi u narednom periodu, ali vrlo skoro, smoći snage da institucionalizuje Hercegnovsko pozorište, a ovu zgradu vrati u svojinu Herceg Novog.
Nakon više od 40 godina rada u medijima i kulturnom pregalaštvu Herceg Novog, objašnjava da kulturu doživljava kao krug, koji je počela da ispisuje još u drugom – trećem razredu osnovne škole.
– Tada je moj učitelj Predo Đurđević slao moje tekstove „Kekecu”, stariji se sjećaju tog lista. Poslije trećeg, četvrtog objavljivanja, dobila sam prvu novinarsku karticu, pa mogu da računam da od tada traje moj novinarski staž. Međutim, ako kulturu doživimo kao krug, on nikako ne smije biti zatvoren, ma koliko da je veliki; on stalno mora da se otvara. Proteklih 40 godina svi sa kojima sam sarađivala i koji su birali da sarađuju sa mnom, taj krug smo otvarali. I zbog toga Herceg Novi ima oko sebe mnogo krugova koji domašuju daleko, širom svijeta. Do Amerike, recimo, gdje nam je Bojan Bazeli, a ovdje u Herceg Novom do ekipe ljudi sa kojima sarađujem u pozorištu, u radiju, u televiziji, u Muzičkoj školi i da ne nabrajam – čitav Herceg Novi, kazala je Vitka.
