Učiteljica Vjekica Lakonić dobitnica je godišnje nagrade SPKD Prosvjeta za svoj predani 35-godišnji rad u obrazovanju mladih Novljana i Novljanki.
„Ima na svijetu mirnih, dobri ljudi što kroz život nečujno i tiho gaze“… ovi stihovi možda najbolje opisuju neizbrisiv trag koji je u „pedagoškoj poemi“ OŠ „Dašo Pavičić“ ostavila učiteljica Vjekica Lakonić, žena blagog izraza lica, voljena i poštovana, izuzetnih pedagoških vrlina.
Tako nas je i dočekala, toplo, sa dobrodošlicom pravog domaćina. I tako je počela naša priča o godišnjoj nagradi SPKD Prosvjeta koja joj je dodjeljena, a za koju skromno kaže da je nije očekivala.
-Očekivala sigurno nisam jer nisam navikla na nagrade. Nikada se nisam posebno isticala da bih dobijala nagrade. Međutim, kada mi je rečeno da su me predložili učenici, to mi je bilo posebno zadovoljstvo. Cijeli život sam radila sa učenicima i kada mi je gospođa Olivera Doklestić rekla da su me učenici predložili, onda sam prihvatila. Nagrada je time još značajnija i plemenitija i ljepša i sve ostalo. Posvetila sam cijeli život djeci i radu sa njima i kada vam oni vrate na određen način, onda je to posebno zadovoljstvo.
U OŠ „Dašo Pavičić“ provela je cijeli radni vijek, a nakon diplomiranja na Pedagoškoj akademiji u Nikšiću,1975. iste godine dobila posao učiteljice u Područnom odjeljenju u Prijevoru. Tu je ostala dvije godine, a potom je prešla u matičnu školu, gdje je ostala sve do penzije (21. novembra 2010. godine).
-Prvi posao je bio u školi u Prijevoru. Taj period ostao mi je u najljepšem sjećanju. Bilo je kombinovano odjeljenje sa četiri razreda, a u njemu od 20 do 25 djece. Putovala sam rano, radničkim autobusom i dolazila u školu u 6:00 a nastava je počinjala u 8:00 sati. Svako jutro me je neko od mještana dočekivao i poveli bi me na kafu da sačekam početak nastave, zato i sada puno pozdravljam Prijevorane, Maltu, Konjeviće. Tu su me ljudi mnogo lijepo prihvatili. Vodila sam djecu na izlete, ekskurzije, uživali smo. Takve škole imaju dušu, učitelj je sa djecom bliži, prisniji. Čas ne može da traje 45 minuta, traje makar sat, svakom djetetu se treba posebno posvetiti. To je zaista bilo moje zadovoljstvo.
Preći u matičnu školu na Toploj u kojoj je 1 400 đaka, značilo je sasvim drugačiji ambijent za razliku od male škole na selu.
-Bilo je kao u osinjaku pa sam znala često kazati kolegama da mi se čini da će mi se gornji sprat srušiti na glavu od tolike vreve. To je bio potpuno drugačiji način i uslovi rada.
Učiteljica nije zanimanje, već zvanje, titula poput druge majke. Djeca u njima vide drage osobe, one na koje će se bezuslovno osloniti kada bude pred njima bilo koji problem, one kojima će vjerovati. Za djecu je to čitav svijet. Zato se sjećamo svojih učitelja i učiteljica jer su mnogo važne kada krećemo u sasvim novi svijet.
-To je poziv koji sam željela i voljela i kojem sam se predala iz sveg srca i duše. Znate, kada dođete u prvi razred, pa vas njih tridesetak gleda i ne skida pogled sa vas. Sve što kažete oni slušaju, upijaju, to je poseban doživljaj i zadovoljstvo. Ljubav prema djeci, iskrenim dušama.
Prvi dani i godine u školi su veoma važni kao i uloga učitelja.
-Na fasadi škole dugo je stajao natpis „Volio sam školu kada sam bio mali“. To je najveća i prava istina. Dok su mali, do četvrtog, petog razreda, stiču navike, znaju da slušaju, ne smijete da ih prevarite, povjerenje je tako važno. Znate, učitelj ne mora sve znati, može se reći da ćete pročitati i raspitati se za ono što ne znate, pa im kažemo onda da ćemo pronaći to što ih interesuje i reći sutra. Nije učitelj sveznajući, nije niko. Ako se sa djetetom ponašate na pristojan način, ako imate pristup kakav treba, onda je sve ljepše i lakše i mnogo uspješnije.
Priča kako je njeno službeno zvanje nastavnik razredne nastave, ali da ga nikada nije koristila jer joj nije bio blizak.
-Za mene je riječ učitelj nešto najljepše i mnogo bolje zvuči nego bilo koji drugi naziv za tu profesiju. Djeca vas pamte, oni su veliki psiholozi. Svaki vaš pokret, mimiku razumiju i znaju da ocjene i procjene. Normalno je da vas zamole da im vežete pertle, namjestite jaknu, stavite kapuljaču, ne znam kako bih se snašla sada u ovim uslovima kada su na snazi epidemiološke mjere kada ne smijete da pogladite dijete po glavi, a to njima strašno puno znači naročito u tom periodu kada se prvi put odvajaju od roditelja. Još su tada oni polazili sa sedam godina u školu a sada sa šest, što je velika godina.
Mnogo toga se od tog vremena promjenilo, priča učiteljica Vjekica, ne samo u ponašanju već i u metodama, načinu obrazovanja.
-Ranije je bilo drugačije, nekako prisnije, sa više ljubavi. Nisam voljela da kažnjavam djecu. Ako nije napisalo domaći danas, napisaće sutra, nije to smak svijeta i ne treba ih zbog toga kažnjavati. Ako dijete zakasni, nije to toliko strašno. Ne treba se strogo pridržavati nekakvih pravila. Bila sam fleksibilna, možda i previše ali ne žalim za tim.
Biti autoritet u učionici a opet biti tih i blag, iskren, možda je to najbolji recept za sve one koji su sada pred tablom i katedrom, ili će to tek biti.
-Treba voljeti svoj posao, to je najvažnije. Ako je tako, i ako volite djecu, ako ih razumijete i ako im se posvetite, jer nije riječ samo o tome da budete učitelj ta dva, tri sata, tu su razne aktivnosti: izleti, škola u prirodi, vannastavne aktivnosti… To je dio gdje ih još bolje upoznate, zbližite se sa njima. Sa djecom ne treba biti krut, morate ih razumjeti, moraju imati strašno puno povjerenja u učitelja. Povjerenje je najvažnije! Oni znaju da vam se požale za određene probleme, da vam se povjere. Kada pridobijete povjerenje da vam djete kaže tako nešto, i ako uspijete da mu pomognete, onda su to velike stvari! Ako dijete ima strah da dođe u školu, ako osjeća nelagodu, onda to nije dobro. Ako uspijete da ga privolite da voli da dođe u školu, da odsluša čas, da i poslije škole dođe na neku vannastavnu aktivnost, dodatnu, dopunsku nastavu, sekciju, onda ste vi sigurno uspjeli!
Razdvajanje od generacije nakon četiri godine je prelomni trenutak, sa puno, puno emocija, priča učiteljica Vjekica, ali djeca se brzo naviknu i prilagode.
-Ali i tada dođu do mene da mi kažu šta su radili, koju su ocjenu dobili, pa bi se ponekad i požalili na nešto, ali sve smo mi to rješavali ljudski i sa puno međusobnog povjerenja.
I pamte se tokom cijelog života, i učiteljica svoje đake i oni nju. Svaka generacija je na svoj način posebna i sa svakom je nanovo lijepo bilo djeliti iskustva ne samo iz učionice, već i sa izleta, ekskurzija, škole u prirodi. Nizale su se i anegdote kojih se rado sjeti naša sagovornica prelistavajući fotografije.
-Da se sve to pisalo, bilo bi tu što šta, roman. Sjećam se raznih priča, anegdota, dosta je vremena bilo. Plašila sam se kada bi ih vodila u muzeje, manastire, da se ne otrgnu kontroli, nešto ne obore ili oštete jer djeca su po prirodi znatiželjna. Imala sam sreću da me slušaju, zadovoljna sam.
Učiteljica Vjekica je u učionici prosto isijavala dobrotu i ljubav. Njeni đaci, obgrljeni tom i takvom dobrotom i ljubavlju bili su u starijim razredima veoma dobri, često najbolji. Takvi su bili i dalje, u srednjoj školi i na fakultetima. I poslije 35 godina provedenih u prosvjeti, kaže da bi poziv učiteljice opet iznova birala.
-Apsolutno, da se ponovo rodim, opet bih birala isti poziv i nikada nijedan drugi. Zaista, od malena sam voljela, maštala, željela da budem učiteljica. Znala sam kao mala da okupljam djecu iz komšiluka i da izigravam učiteljicu. Premda, kada me je djed pitao šta ću upisati, a ja mu odgovorila da ću učiteljsku školu, on je prokomentarisao „Kakvu učiteljsku!? Kada si čula da je učitelj dobro živio?“. Rekao mi je da učitelji kubure kraj s krajem i da budem spremna cijeli život tako, ali ja sam bila odlučna da bude tako jer poziv učitelja je ono što volim.
Ne jednom se potvrdilo da je za uspjeh u učenju dovoljno imati učitelja koji vas voli i poštuje, koji vas istovremeno motiviše na rad a podržava. Sa takvim učiteljem se lakše uči i uz njega se postaje uspješan, zapisala je između ostalog u obrazloženju nagrade pedagog Nedjeljka Stojanović Stanojlović.
Zato je i naša poruka – Hvala vam uvažena učiteljice za ovu toplu priču. Hvala Vam za generacije koje ste iznjedrili u dobre ljude.
