Na vijest da je preminuo jugoslovenski i crnogorski slikar i vajar, Vojo Stanić, po njegovom izboru zaljubljenik Novog i Škvera, oživjela je prvo rečenica kojom je tješio sebe i druge 2012. kada je otišla njegova supruga Nada, prva i dugo jedina crnogorska vajarka.
Govorio je tada: „Naš lik i naš glas će dugo lutati kosmosom… Ona (Nada) je tu, kod mene… Kao da joj čujem glas. A hoćemo li se sresti, to ne znam. Možda je dobro što ne znam, jer to neznanje održava. Ljudi se vazda nadaju…“
Pošto smo zajedno proslavili stoti maestrov rođendan, evo i naše nade, da će se u nekoj drugoj dimenziji, nekog svemira koji je Vojo slikao cijelog života, njih dvoje susresti, a da ćemo se mi na Škveru, pod onim prozorom pod kojim je za Voja „promicao cio svemir“ uvijek sjetiti sjajnog umjetnika, dobrog čovjeka, šarmera, kome su draži bili susreti sa ljudima od svih nagrada i izložbi koje je organizovao. Prepričavaćemo njegove dosjetke, poruke, sve što nam je otkrivao, čemu nas je učio i Vojo će biti tu, kod nas, na mjestu koje je volio svim srcem.
Uostalom, kako zaboraviti da je nakon 50 samostalnih i više od 200 zajedničkih izložbi u svjetskim sentrima, govorio „ kao da nisam ni bio, jedva sam čekao da dođem doma“.
Kako zaboraviti njegov nauk:“ Da bi dugo živio čovjek mora da voli život, mora smatrati da je život lijep!“
Ili, nevoljni razgovor o njegovim slikama koji je najčešće završavao rečenicom: „Moja izložba je kao da sam održao neki govor“. Dodao bi još da nije samo posmatrač svih tih situacija koje slika, on u njima učestvuje.
„Družim se sa svijetom u kojem slikam i koji je isti kao i ja – običan, a što znači biti običan? To znači biti svoj!“
I bio je maestro Stanić svoj i u životu i u umjetnosti.
Studirao je u Beogradu. Na Akademiji likovnih umjetnosti diplomirao je 1951. godine u klasi profesora Alojza Dolinara. Vajarstvo je odabrao, objašnjavao je jer mu je djelovalo „muškije od slikarstva“. Ali pamtio je godinu, dan i sat kada je naslikao prvu sliku. Bila je 1954. i gradsko mulo… i kasnije ga je decenijama slikao dodajući čudesnu svjetlost, jedra puna vjetra, ljude, modri novski beskraj i ulaz u zaliv, brodove koji uplovljavaju i odlaze iz njega…
Vojov odlazak donio je mnogo tuge, ali on nas ni njime, rekao bi Andrić, nije obeshrabrio.
Vojo to ne može!
Tu su njegove slike, kao njegove priče, ostavio nam je svemir koji je stvorio, a u onom drugom ćemo se kad dođe vrijeme, susresti opet. Sačekaće nas vjerujemo osmjehnut, s neizbježnom lulom u rukama ili pred nekim beskrajnim platnom na kome će kazivati nove priče.
