Ljubav za ljubav, znanje za opšte dobro i budućnost djece i mladih kojima je defektološka struka potrebna kako bi prevazišli određene probleme i život učinili ispunjenijim, lakšim, boljim, jednakim…. Za nju je „biti defektolog velika privilegija, zbog prilike da nekome pomogne i na taj način utiče na njegovu budućnost“ – master defektolog oligofrenolog Novljanka Mirjana Kovačević.
Stručnu literaturu, praktične vježbe i veliki rad u učionicama i amfiteatrima odmah je, po dobijanju jedne pa druge diplome, zamijenila praktičnim radom i marljivo prionula da pomaže djeci i mladima sa smetnjama u razvoju u Kotoru ali i svom gradu, Herceg Novom. Uči svakog dana jer kako kaže „nijedno dijete nije isto“ i svakome posvećuje posebnu pažnju upoznajući i njih i njihove roditelje.
Master zvanje oligofrenologa stekla je na Fakultetu za specijalnu edukaciju i rehabilitaciju u Beogradu, a prije toga osnovne studije završila na Medicinskom fakultetu u Novom Sadu i krenula dalje jer humanost u njenom srcu ne miruje još od trenutka kada je kao volonter pomagala u NVO Nova šansa u Novom.
– Po završetku pripravničkog staža u Osnovnoj školi „Ilija Kišić” u Zelenici, zaposlila sam se u Kotoru, u Resursnom centru za sluh i govor „Dr Peruta Ivanović”. Tokom prethodne dvije godine, koje sam provela u Resursnom centru, radila sam sa djecom različitog uzrasta i sa različitim smetnjama u razvoju (djecom i mladima sa oštećenjem sluha, intelektualnom ometenošću, motoričkim poremećajima, kao i onima sa višestrukim smetnjama). Rad se odvijao u grupi i individualno u skladu sa procijenjenim potrebama, mogućnostima i interesovanjima svakog djeteta pojedinačno, a sve u cilju stimulacije njihovog razvoja i onih vještina koje su im potrebne za učestvovanje u aktivnostima svakodnevnog života. Ovo iskustvo za mene je veoma značajno, jer mi je omogućilo da znanja stečena tokom studija primjenim u direktnom radu sa djecom. Posebno me raduje što sam od ove godine, dobila priliku da sve do sada naučeno počnem da primjenjujem radeći u svom gradu.
Pojašnjava da predmet proučavanja oligofrenologije obuhvata rehabilitaciju, obrazovanje, vaspitanje i socijalnu zaštitu djece i osoba sa teškoćama u mentalnom razvoju.
– Drago mi je da i na ovaj način imam šansu da prije svega predstavim svoju struku i približim je našim sugrađanima. Drago mi je da ste i u ovom segmentu vašeg rada, izdvojili vrijeme za problematiku kojom se bavimo moje kolege i ja, a prateći Radio Televiziju Herceg Novi znam da ovo nije prvi put. Oligofrenolozi, kao stručnjaci su zaduženi da sprovode sve prethodno navedeno kroz primarnu i sekundarnu prevenciju, detekciju, procjenu i tretman djece sa intelektualnim smetnjama, potom realizaciju njihovog vaspitno obrazovnog procesa, promociju njihovih prava i ono poslednje, ali ne i manje važno, obavezna je saradnja sa roditeljima djece. Bitno je naglasiti da oligofrenolozi često prate dijete tokom dužeg perioda u njegovom razvoju, te se u skladu sa tim i zadaci u radu sa djetetom iznova mijenjaju i transformišu u skladu sa njegovim uzrastom, sposobnostima, interesovanjima i potrebama.
Ako se vratimo na početak priče, Mira otkriva da je jedan važan projekat u kojem je volontirala „Budi drug” NVO Nova šansa u Novom, bio putokaz za odabir fakulteta.
– Kao i većinu učenika, tako je i mene tokom srednje škole mučilo jedno pitanje „Koji fakultet upisati?”. U želji da donesem pravu odluku, dugo sam tražila razloge koji bi mi je olakšali, pogotovo u trećem razredu srednje škole. U tom periodu, čitav taj proces donošenja odluke činio mi se kao nemoguća misija. Međutim, kada sam dobila priliku da budem angažovana kao volonter na projektu „Budi drug”, koji je realizovala NVO Nova šansa u Novom, sve je „počelo da dolazi na svoje mjesto”. Pozitivno iskustvo stečeno kroz druženje, kao i individualni i grupni rad sa djecom sa smetnjama u razvoju u okviru ovog projekta, imaće snažan uticaj na moju definitivnu odluku o izboru fakulteta.
Moja druga odluka vezana za izbor fakulteta, odnosila se na upis master studija. Po završetku osnovnih studija, veoma lako sam odlučila da školovanje želim nastaviti u Beogradu, na Fakultetu za specijalnu edukaciju i rehabilitaciju koji je u ponudi imao odgovarajući master program u skladu sa moji inetersovanjima za oblast oligofrenologije.
Tokom prve godine studija imala je praktičnu nastavu koja je bila „filter” za sve one koji nisu sigurni da li su napravili dobar izbor za nastavak obrazovanja. Što je neke natjeralo da odustanu, Miru je još više zainteresovalo da nastavi dalje.
– Osim nekih „univerzalnih” izazova sa kojima se suočava većina studenata, a sa kojima sam se i ja susrela, poput: odvajanja od porodice i prijatelja, drugačiji sistem školovanja, održavanje motivacije za učenje, organizacija i planiranje slobodnog vremena, kao i onog za učenje; za mene je najveći izazov bila praksa tokom prve godine studija. Pružena nam je prilika da uđemo u veliki broj ustanova, specijalizovanih za rad sa djecom sa smetnjama, kao i da ostvarimo direktan kontakt sa korisnicima, naravno uz nadzor profesora i asistenata. Na taj način, dobili smo uvid u ono šta bi mi mogli raditi u budućnosti i ispostavilo se da je to bio „filter” nakon kojeg su neki odustali od studija defektologije, dok je kod nekih sve ovo izazvalo još veće interesovanje, među kojima sam bila i ja.
Znanje i iskustvo je slagala uz svaki položen ispit, a potom pretočila u dva rada – diplomski na temu „Mogućnosti primjene asistivne tehnologije u obrazovanju” i master na temu „Socijalna inkluzija osoba sa intelektualnom ometenošću”.
– Moje mišljenje je da su ove dvije teme veoma prisutne kada se govori o djeci i mladima sa smetnjama u razvoju sa jedne strane, ali isto tako se još uvijek u praksi nisu ostvarile na zadovoljavajućem nivou u Crnoj Gori. U svjetlu inkluzivne obrazovne politike, gdje je zadatak škole da odgovori na individualne potrebe svakog djeteta, adekvatno korišćena i odabrana asistivna tehnologija može naći svoje mjesto u postizanju pozitivnih ishoda obrazovanja djece sa smetnjama u razvoju, ali je potrebno edukovati roditelje i stručnjake iz oblasti obrazovanja, osigurati finansijsku podršku, saradnju velikog broja stručnjaka i obezbijediti bolju dostupnost servisa za AT. Kada je riječ o socijalnoj inkluziji osoba sa intelektualnom ometenošću, stavila bih akcenat na društvenu zajednicu i jedan njen važan zadatak koji se odnosi na pružanje adekvatne podrške kako osobama sa intelektualnom ometenošću, tako i njihovim porodicama, uz adekvatnu informisanost i mijenjanje stavova zajednice, naročito onih koji se odnose na niska očekivanja koja imaju osobe tipične populacije u odnosu na osobe sa intelektualnom ometenošću. Bitno je da okruženje osigura jednake mogućnosti za sve kako bi na pravi način iskoristili resurse zajednice i razvili svoje potencijale.
Uz teorijska znanja tokom sve četiri godine osnovnih studija imali su stručnu praksu koja je najznačajniji segment u obrazovanju defektologa.
– Uz superviziju nastavnika, saradnika i koordinatora, dobili smo priliku da budemo uključeni u rehabilitaciju, obrazovanje, vaspitanje i socijalnu zaštitu djece sa smetnjama u razvoju, provodeći vrijeme u ustanovama različitog tipa i da primjenimo znanje koje smo tokom godine usvojili.
Ne smatra, kako kaže, da je ovaj posao težak, kako ga često nazivaju, već izazovan, jer se svakodnevno, u radu sa djecom, susreće sa nekim novi zadacima, pitanjima i problemskim situacijama na koje treba odgovoriti.
– Zato je u ovom poslu potrebno posjedovati entuzijazam i empatiju, kao i biti strpljiv i kreativan. Znanje stečeno na studijama, kao jedna cjelina, primjenljivo je na mali broj djece u našem poslu, jer dva identična djeteta ne postoje, te je potrebno prilagođavanje svakom pojedinačno. Biti defektolog je velika privilegija, zbog prilike da nekome pomognete i na taj način utičete na njegovu budućnost, ali to sa sobom nosi i veliku odgovornost. Zato bih na ličnom planu, kao najveći izazov u ovom poslu istakla spremnost da ostanem objektivna sa jedne strane, jer vremenom djeca i njihovi roditelji postaju sastavni dio našeg života, ali sa druge strane uspjeti stvoriti odnos poštovanja i povjerenja koji je moguć jedino ako im pristupimo prijateljski.
U Crnoj Gori je evidentan nedostatak defektologa u svim segmentima – logoped, oligofrenolog, somatoped, tiflolog, surdolog, što otežava njihov svakodnevni rad sa djecom i omladinom. Naša Mira ističe nekoliko problema sa kojima se suočavaju, a njihovo prevazilaženje bi značajno unaprijedilo njihov rad.
– Prvenstveno, smatram da je posao defektologa još uvijek nepoznanica za veliki broj ljudi, a naročito onima koji nisu imali potrebu za njegovim angažovanjem. Takođe, značajno je poznavati da postoje različita usmjerenja u okviru defektologije, jer na taj način se jedino može postići adekvatno angažovanje stručnjaka u skladu sa smetnjom koja je prisutna kod djeteta.
Zanimanje defektologa je deficitarno godinama unazad i smatram da bi otvaranje defektološkog fakulteta u Crnoj Gori značajno doprinjelo da se ovaj problem prevaziđe. Voljela bih da se mladima približi ovo zanimanje, da im se nudi kao jedna od opcija tokom srednje škole, jer kada sam ja donosila odluku prisutan je bio nedostatak informacija.
Takođe smatram da bi uokviru ustanova, u kojima borave djeca sa smetnjama u razvoju poput vrtića, domova zdravlja, osnovnih i srednjih škola, kao i dnevnih centara, defektolozi morali imati svoje mjesto u timu, a rad biti baziran na multidisciplinarnom pristupu kroz saradnju sa ostalim stručnjacima koji se bave ovom problematikom. Poželjna bi bila i saradnja svih pomenutih ustanova, jer bi na taj način bio pokriven veliki broj djece, omogućilo bi se njihovo praćenje od najranijeg uzrasta i mogućnost da se na vrijeme krene sa tretmanom.
Uz obavezni dio profesionalnog razvoja, smatra da je bez rada na sebi i usavršavanja ličnih i stručnih kompetencija, nemoguće ispratiti sve ono što moderno doba i tehnološki napredak nudi.
– Važno je u moru ponuda, izabrati one koje će najviše koristiti djeci, izvršiti analizu njihove valjanosti i funkcionalnosti u skladu sa uslovima u kojima radimo, a sve je to nemoguće bez praćenja stručne literature i usavršavanja kroz različite vidove edukacija, seminara i obuka.
Smatram da se u Crnoj Gori ide u pravcu praćenja savremenih trendova, ali se još uvijek ne sprovode na odgovarajući način, jer je potrebno omogućiti defektolozima da se konstantno usavršavaju. Takođe, potrebno je da što više naših stručnjaka bude licencirano za sporovođenje različitih obuka, edukacija i seminara, jer bi dostupnost istih bila olakšana.
Tokom prethodnog ljeta, bila sam dio projekta „Halliwick metodologija plivanja za djecu sa smetnjama u razvoju” koju je realizovala NVO „Puževa kućica” iz Budve. Ova metodologija se kod nas smatra inovativnom, dok se na Zapadu koristi od pedesetih godina prošlog vijeka. Obuka je podrazumijevala teorijski i praktični dio, tokom koje smo stekli odgovarajuća znanja i vještine koje nam omogućavaju da djecu sa smetnjama u razvoju naučimo da plivaju i da se održavaju na vodi. Za mene je ova obuka bila veoma značajna, jer sam uvidjela mogućnosti da iskoristimo resurse koje posjeduje Herceg Novi, a to su bazeni u Institutu „Dr Simo Milošević” i naše predivno more, a zatim da to pretočimo u rad sa djecom kroz aktivnost koja nam svima donosi toliko radosti od najranijeg uzrasta, a to je plivanje.
Naglašava da je u Crnoj Gori primjetan rast broja djece kojima je pomoć oligofrenologa potrebna.
– Kao defektolog oligofrenolog koji se primarno bavi djecom sa teškoćama u mentalnom razvoju (intelektualne smetnje, autizam), svakodnevno ostvarujem kontakte sa roditeljima koji traže pomoć za svoje dijete. Upravo zato sam i istakla važnost prevazilaženja problema koji su vezani za našu struku, jer bi na taj način naše prisustvo u ustanovama različitog tipa, minimiziralo potrebu roditelja da samostalno traže pomoć, već bi im se ona pravovremeno ponudila. Period traženja pomoći koji roditelji često provedu lutajući i oslanjajući se na neka individualna rješenja, iskoristio bi se za ranu intervenciju i stimulativni i korektivni tretman. Takođe, spriječio bi se odlazak velikog broja roditelja i djece iz Herceg Novog, a često i iz Crne Gore, a što posledično utiče na narušenu porodičnu dinamiku, što je sve učestaliji problem koji mi roditelji prijavljuju. Osim tretmana usmjerenog na dijete, važan je i savjetodavni rad sa roditeljima, kako bi im pomogli da prevaziđu krizu, uvide potencijale svog djeteta i na taj način budu naši saradnici u procesu rehabilitacije, jer zajedničkim djelovanjem se postiže optimalan razvoj djeteta i njegovih očuvanih sposobnosti.
Dok svoje znanje nesebično daje kako bi pomogla drugima, dodaje da je sebi dala prostora i vremena da je iskustvo u praktičnom radu navede u kom pravcu želi da se dalje usavršava.
– Motivacije za daljim akademskim i profesionalnim usavršavanjem ne manjka. Za mene je najbitnije da sam po završetku studija dobila priliku da stečeno znanje odmah počnem da primjenjujem u direktnom radu sa djecom i roditeljima, jer za naše zanimanje teorija bez prakse nema nikakvu vrijednost. Dala sam sebi prostor i vrijeme da me iskustvo u praktičnom radu navede u kom pravcu želim da se dalje usavršavam. Na ovaj način osluškujem potrebe društva, a prvenstveno roditelja i djece sa smetnjama u razvoju, kako bih dobila cjelokupnu sliku o najvećim problemima sa kojima se naša struka suočava, a posledično i oni kojima pružamo pomoć. Na osnovu dosadašnjeg iskustva, moja razmišljanja o daljem usavršavanju idu u tri pravca: doktorske studije kao neka želja na ličnom planu, specijalističke akademske studije rane intervencije kao nešto što je značajno i u velikoj mjeri potrebno za budući rad, naročito u Crnoj Gori ili usavršavanje kroz odgovarajuće dopunske terapije koje se koriste u okviru rehabilitacije i donijele bi mi odgovarajuće inovacije u radu. Potrebno mi je još malo vremena za ovu odluku, ali svakako ću se voditi onim što je najperspektivnije za moj budući rad, kazala je za RTHN master defektorlog oligofrenolog Novljanka Mirjana Kovačević.
Mladi, vrijedni, učeni ljudi uvijek čine da smo svi zajedno, kao grad i zajednica, ponosni na njih i na njihove uspjehe. Mirjana, hvala što svoj život stavljaš u službu drugih. Srećno u daljem radu!
