Preminuo je Vuko Vujnović, naš sugrađanin, član klape Stari Kapetan punih pedeset godina, koliko klapa i postoji.
Poslednji put smo povodom ovog jubileja i razgovarali sa njim prošle godine, i tada nam je kao i uvijek, tačan i pouzdan, na pragu devedesete a ipak vitalan, pričljiv i vedar svjedok, s mnogo ljubavi kazivao o svoja „četiri zlatna zanata“, radu kod Vojske (Jugoslovenska narodna armija), angažmanu u Starom kapetanu, pjesmama kojima je kako je govorio „sebi, porodici, mještanima i gostima Novog“ život činio ljepšim.
Koliko je emocije i srca, koliko ljubavi i sjećanja stalo u njegovo kazivanje svjedočila je i suza koja se omakla dok je pominjao nastupe Starog kapetana, sjećao se rukovodilaca i članova klape, priznanja i želje da se sve to na neki način sačuva. Radovao se objavljivanju monografije „Novi pjesmom zagrljen“ pa je za nju brižljivo prikupio novinske članke, fotografije i oživio priče o klapi koja je bila neraskidivi dio njegovog života. Obećao nam je tada susret kada monografija bude promovisana.
Obećanje nije ispunjeno, zbog pandemije korone, ali su njegove poruke i zapisi ostali. Ostala je i rečenica „u naše pjesme je stao život, sudbina, sve ljubavi i ljepote, naših ljudi i naših krajeva. Grehota je da se to zaboravi“.
Sigurni smo da će klapa znati da čuva sjećanje na svog člana, a pamtiće i grad dobrog i vrijednog Vuka Vujnovića, njegov duboki, ozbiljni bas, ali i blagi osmjeh kojim je pozdravljao i poznate i one koji su se sa pjesmom klape prvi put susretali na nastupima Starog kapetana.
Vuko će, ne sumnjamo, i neki nebeski hor dopuniti svojim baršunastim glasom i ozariti onim tihim, srdačnim osmijehom.
