Na vijest da je jutros otišao, Vojislav Vojo Kilibarda, kolega, prijatelj, beskrajno drag i dobar čovjek, da je otišao tiho, a nakon što se sa bolešću borio uz osmjeh, baš kao što je koračao i kroz život, kao da je sve na trenutak stalo.
A onda se neko sjetio kako nas je u sličnim situacijama hrabrio: pustite regule, neka ide život! Pa neka onda njemu u čast teče i ova priča, bez regula, a u slavu svih Vojovih ljubavi.
Volio je da kaže, s ponosom, da je rođen u Boki, 1978. godine. Akademski slikar, dizajner, programski urednik za likovnu umjetnost, organizator u Herceg festu. Nakon osnovne škole u Herceg Novom, završio Srednju umjetničku školu „Petar Lubarda“ na Cetinju, a diplomirao i magistrirao na ALU u Trebinju u klasi Marka Musovića, što je takođe redovno i s poštovanjem isticao. Stekao zvanje kustosa, višeg kustosa i muzejskog savjetnika. Samostalne izložbe organizovao u Herceg Novom, Novom Mestu, Trebinju, Tivtu, Somboru, Novom Sadu, Beogradu i sve ih obojio i ljubavlju prema pozorištu, izlagao na Purgatorijama, Pozorišnom maratonu, Sterijinom pozorju, Bitefu… Bio dio uspješnih likovnih kolonija od Slovenije do Kosmeta, nagrađivan, a najdraže priznanje dobio u svom gradu na Hercegnovskom zimskom salonu. Pokretao je likovne programe, sarađivao sa novskim galerijama i festivalima, a među njima, u njegovoj ljubavi ravnopravnima, ipak izdvajao Hercegnovske aprilske pozorišne svečanosti HAPS, Gitar art samer fest, Filmski festival…
Nemoguće je nabrojati sve što je radio, ali je sigurno da je u svemu postavljao visoke granice, njegova granica bila je nebo!
Možda bi se Vojo i ljutio zbog ovog nabrajanja, ali nemoguće je ne pomenuti njegovu saradnju sa Fondacijom „Petar Lubarda“, sve one plakate, programske knjižice, flajere, koje je osmišljavao uvijek slušajući damare tima sa kojim je sarađivao, u kome su se mijenjali ljudi ali je njegova težnja ka perfekcionizmu ostajala nepromjenjljiva.
Ni naslovi knjiga koje je grafički opremio i uredio ne staju u jedan tekst, baš kao ni predstave Hercegnovskog pozorišta na čijoj je pripremi sarađivao, darivao im vizuelni identitet, bavio se scenografijom, od „Malog princa“ i „Solitera“ do „Carevog novog odijela“ i „Uspomena Sare Bernar“ …
Svi njegovi talenti bili su satkani od ljubavi, vedrine i istine.
Neka sada dosanja sve svoje snove na nebeskom prostranstvu i neka i taj drugi svijet oboji svojim bojama! Prepoznaćemo ih na nebu iznad njegove Boke, onda kada postane plameno crveno, zlatno, žuto, duboko modro ali i kada bude lako, toplo, osunčano kakav je bio njegov osmjeh.
Pamtićemo njegov moto koji je s punim pravom posudio od velikog Lubarde „JA SAM JA I SVIJET SLIKAM PO SVOJOJ VOLJI“…
Neka po tvojoj Volji Vojo bude i naše sjećanje….
Pustite regule, neka ide život!
U to ime, iako ništa više neće biti isto, ostaje tobom oslikano nebo, zauvijek!
Porodica će saučešće u Gradskoj kapeli na Savini primati sutra (22. oktobar) od 11 do 16 satu, a u ponedeljak (23.oktobar) od 9 do 11 kada je planiran ispraćaj za Banjane gdje će biti obavljena sahrana u 15 sati.
Vječitom dječaku, ljubavima i vedrinama koje je dijelio sa svima, beskrajna zahvalnost a svaki pogled u nebo neka bude sjećanje.
Vojo, ne ljuti se što danas i nebo plače, biće opet i Sunce, ili kako si imenovao svojim riječima mnoge stvari – biće opet NUNCE TVOJE!
Tvoji prijatelji iz Radio televizije Herceg Novi.
