Sjećanje na Jovana Vavića: Čovjek čistog srca, široke, lijepe duše

Kolektiv JU SMŠ „Ivan Goran Kovačić“ organizovao je u svečanoj sali Škole, komemorativnu sjednicu – sjećanje na nedavno preminulog profesora Jovana Vavića.

Direktorica škole Ljiljana Karanović podsjetila je na njegovu biografiju i istakla da je od 1996. don 2003. godine uporedo sa radom u školi Jovan bio stečajni upravnik u Vinoprometu.

– Jovan je bio zaista poseban kao čovjek, i kao prijatelj i kao kolega. Svjedočili smo svakog dana nekom druženju sa njim. Nikada nije imao grubu riječ, što bi ovdje u Novom rekli, nikada nijedna šporka riječ nije prešla preko njegovih usana, a nije ni mogla zato što je imao potpuno čisto srce, jednu široku lijepu dušu. Nije bio konfliktan, nikada nikome nije učinio ništa nažao i živio je nekako jednostavno. Pa čak i kad se nekad naljutimo pa kažemo da bi moglo nešto drugačije, on bi rekao  –  ma, ne sekiraj se, sve će to da bude u redu. Bio je tako jedan tih i dostojanstven čovjek i nama će stvarno mnogo nedostajati. Pogotovo će nedostajati jednoj grupi ljudi u kolektivu koji su se i privatno družili, i nama je prosto sad svaka fešta i svako slavlje nezamislivo bez njega, jer on zaista nikad nije bio epizodna uloga, kazala je Karanović.

Jovan Vavić bio je član Hercegnovskog pozorišta, od  jeseni 1984. kada je obnovljen rad pozorišta, kazala je novinarka Vitka Vujnović.

-Pozorište je bilo u snažnom zamahu, a uspjeh je bio rezultat poleta u glumačkom ansamblu , lakoće i iskrenosti , glumačke igre, velikih snova koje smo ostvarivali, počesto ne vodeći računa o tome da su mnogi govorili kako su naše zamisli neostvarive. Jovan nam je donio komadić promišljenosti, ali onu posebnu vrstu promišljenosti punu hrabrosti i za teatar neizbježnog zrnca ludosti, strasti, smjeha, suza snage i istovremeno nježnosti.

Njegova prva predstava „Pješice“ značila je učešće  festivalima u Mostaru, potom u Beogradu, tadašnjem Titograd, a  stigle su i prve nagrade za pozorište. Druga Jovanova predstava bila je „Putujuće pozorište Šopalović“.

-Pored nagrada Jovan je ostajao osmjehnut i tih na sceni je znao da zagrmi. Činilo se da sve što igra igra lako sa nekom urođenom elengacijom, stavom. Ni danas ne znam da vam objasnim šta je bila njegova tajna dolaska i odlaska iz pozorišta. Znam da se pozorištu s vremena na vrijeme vraćao i u Hercegnovskom pozorištu ostavio nezaboravan trag u ulogama koje je gradio, svaki put nov, čudesan, snažan, svoj i iznad svega drag svima, kazala je Vujnović.

Profesor istorije Milan Rađenović je kazao da se družio sa Jovanom Vavićem pola svog života.

-Kolege i kolektiv su izgubili dobrog kolegu ali prije svega dobrog čovjeka, a mi koji smo se družili sa njim, dobrog prijatelja. O Jovanu nisam ništa napisao jer kada sam razmišljao šta da napišem shvatio sam da mi je sve nekako prazno, nedovoljno. Drugi razlog je što sam zamislio Jovana koji je tu negdje s nama i da me gleda kako čitam o njemu i šali se i na moj i na svoj račun. Najznačajnija su mi putovanja sa njim u Beograd na sajam knjiga. Nikada nije igrao epizodnu ulogu, uvijek smo se šalili, putovanja su nam bila puna anegdota. Bilo je naravno i teških momenata i uvijek je kod Jovana isplivavala pozitivna energija, istakao je Rađenović.

Anegdotom i stihovima Alekse Šantića „Što te nema“, u ime aktiva ekonomske grupe profesora, od Jovana Vavića se oprostila dugogodišnja prijateljica i koleginica, profesorica Mira Jovanović.

-On zahtjeva veselost, jer je plijenio verdrinom i dobrotom i u njegova njedra bi svi problemi mogli naši stati. Na moje pitanje – Jovane kako si, on meni odgovara – „Ne zovem se više Jovan, nego se zovem „Kuća hemije“. Jasno vam je da je on ustvari tješio nas, poručila je Jovanović.

Iako je povod tužan, drago mi je da smo na ovaj način još jednom ispratili tatu, kazala je Jovanova ćerka Aleksandra Vavić.

-Biću neskromna, sli mislim da je tata bio jedan od omiljenih profesora koji je radio u ovoj školi. Mislim da je razlog što su djeca prepoznala poštovanje koje je on njima iskazivao i pokušavao da ih tretira kao odrasle. Ne mogu da nabrojim koliko se puta desilo kada neko sazna da sam njegova ćerka sa ponosom kažu da je predavao njima ili nekom njima bliskom. Vjerujem da će biti teško, ali kada neko ostavi toliki trag u našim životima, mora da ostavi prazan prostor, koji će nadam se sve vas podsjećati na lijepe trenutke provedene sa njim, istakla je Aleksandra Vavić.

Komemoraciji su pored porodice, prisustvovale brojne bivše i sadašnje kolege.