Sjećanje na Lubardu – program realizovan sinoć u Kući nobelovca Iva Andrića u organizaciji Fondacije Petar Lubarda i Herceg festa objedinio je kazivanja o životu i djelu Petra Lubarde, njegovom sinovcu, takođe slikaru, Đuru Lubardi, promociju knjige Vajanje svjetlosti i konačno planove fondacije za naredni period.
Ako bismo tražili zajedničku misao za sva kazivanja koja su se sinoć čula o životu i djelu Petra Lubarde to bi bila misao – Lubarda je bio svoj i dosljedno pratio svoj put kroz različite i životne i stvaralačke faze. Narodni muzej Crne Gore u svom fondu čuva oko 120 Lubardinih djela, koja pripadaju umjetničkom, odnosno istorijskom muzeju, objašnjava viši kustos narodnog muzeja Miloš Marjanović.
– Umjetnički muzej u fondu baštini oko 72, a istorijski oko 47 radova. U istorijskom fondu većim dijelom su radovi iz perioda Lubardinog zarobljeništva u Njemačkoj i Italiji. U umjetničkom muzeju najveći broj djela nalazi se u zbirci Crnogorske likovne umjetnosti, dok se manji dio nalazi u zbirci Milice Sarić i Svetozara Vukmanovića, koju su kao legat poklonili Cetinju, a koja je ustupljena Narodnom muzeju na čuvanje, kazao je Marjanović.
Čitav period stvaranja do Drugog svjetskog rata sam Petar Lubarda smatrao je učenjem, premda je već tada imao samostalne izložbe u Rimu i Beogradu i nagrađivan i u Beogradu, ali i u Parizu i Hagu. Drugi svjetski rat proveo je u logorima, i duboko tragično doživio taj period i kao čovjek i kao umjetnik, kazala je dr Nataša Jovanović.
-Tokom zarobljeništva Lubarda je bio mnogo više od zarobljenika, mnogo više od slikara, on je bio likovni hroničar svog vremena. Oslikavao je ambijent obespravljnog čovjeka, barake, zarobljenike, svakodnevni život u zarobljeništvu. Stoga priča o Lubardi u toku zarobljeništva, nije samo priča o zarobljeniku slikaru, to je ujedno priča o nacističkoj torturi, o kulturi umjetnosti i duhovnom životu u žicama, obespravljenom čovjeku. To je priča o borbi za očuvanje ljudkog dostojanstva i nacionalnog identiteta, istakla je Jovanović.
Magistar Višnja Kosović je govorila o Lubardinom Sumraku Lovćena – motivisanom rušenjem zavjetne Njegoševe kapele i gradnjom mauzoleja, kao i o knjizi Vajanje svjetlosti – o Đuru Lubardi, koju je priredio Živko Cerović, a Kosović ocijenila kao višestruko značajnu, između ostalog zbog rodoslova Lubardi koji sadrži.
-Tu se može jasno pratiti pisani rodoslov porodice Lubarda od 1689. godine, gdje se vidi porodična snaga i naš odnos prema rodoslovu. Rodoslov je poseban, ne samo žanr, već je ono prvo promišljanje istorijskog. Iz rodoslova i rodoslovnosti, nastala je svaka slovnost, rekla je Kosović.
Đuro Lubarda govorio je u ime Fondacije Petar Lubarda o projektu međunarodnog likovnog susreta, što je na neki način i dug i obaveza prema Petru.
-Internacionalni kontakti su neophodni i značajni za širenje kulturnog miljea. Uvjeren sam u podršku i da će međunarodni likovni susret 2023/24. postati tradicionalan i međunarodnu scenu obogatiti kulturnim naslijeđem našeg podneblja i tako djelimično vratiti sjećanje i na Lubardu, navodi Đuro Lubarda.
Oživljavanje sjećanja i izučavanje, novo čitanje Lubardinog djela ostaje zadatak Fondacije Petar Lubarda čije je sjedište u Herceg Novom, kazala je predsjednica Đina Lazar i podsjetila na već realizovane projekte, prvenstveno na konkurs Lubarda kao inspiracija.
-Želimo da proširimo projekat sa studentima na akademiji i kroz već neko iskustvo i čuvanje radova želimo da se vratimo učenike koji su bili dio projekta od 2012. godine na dalje. Prvo da vidimo ko je postao umjetnik, ko se bavi slikanjem, a najvažnije je da čujemo kakve je utiske ponio kao učenik u gimnaziji sa iskustvom susreta sa Petrom Lubardom, najavila je Lazar.
Podsjećamo, povodom Međunarodnog dana muzeja, 18. maja, kao i 70 godina od čuvene izložbe „zaokreta“ Petra Lubarde u Beogradu, 1951. godine, Narodni muzej Crne Gore, lani je orgnizovao Omaž izložbi „zaokreta“ , u Crnogorskoj galeriji umjetnosti „Miodrag Dado Đurić“ na Cetinju. Ta beogradska izložba bila je prekretnica u jugoslovenskoj likovnoj umjetnosti polovine dvadesetog vijeka.
