Matija Dedić, pijanista, jedan je od najpopularnijih balkanskih džez muzičara, za današnju rubriku „Srce bira Herceg Novi“ govori emotivno o roditeljima (Arsen i Gabi ) i o kćerki Lu, kazuje kako je odrastao u muzičkoj porodici, priča o muzici u vrijeme korone, otkriva po čemu pamti studiranje u Gracu, i konačno iznosi zanimljivost zbog koje njegovo srce bira Herceg Novi.
Piše: Viktorija Samardžić
Matija Dedić (2. mart 1973. godine, Zagreb) rođen je u porodici istaknutih muzičara, Arsena Dedića i Gabi Novak. Klasičnu muziku svirao je već sa pet godina, a slušao gotovo sve muzičke stilove i ubrzo otkrio džez koji mu je pružio priliku za kreativniji lični pogled na muziku. Po završetku srednje muzičke škole 1991. godine odlazi u Grac gdje upisuje džez akademiju.
Je li privilegija biti sin Arsena Dedića i Gabi Novak i kako ste to doživljavali nekada a kako sada?
Velika je privilegija biti njihov sin. Rodio sam se kao beba godine. I Gabi je primila 12 000 poziva! Naravno, puno je tu pogodnosti od samog starta bavljenja muzikom, pa tako i danas na ovim prostorima, ali sve je časno opravdano sa moje strane strastvenim radom i internacionalnim vrlo lijepim rezultatima, gdje sam isključivo “piano player from Croatia“. S drugestrane, uvijek ću nositi i breme poznatih roditelja.
Kako je izgledalo odrastanje u muzičkoj porodici?
Dovoljno je bilo što sam genetski pokupio najbolje od roditelja i bio konstantno okružen muzikom. To su vrlo jaki temelji za razvoj.
Jedan ste od najuspješnijih balkanskih džez muzičara. Da li vam to predstavlja izazov i zbog čega ste odlučili da sledite baš džez pravac?
U muzici pojam najbolji nije kao u sportu, niti se ja osobno smatram vrlo bitnim na ovim prostorima. Ima jako puno odličnih muzičara svuda. Moje tinejdžersko zaljubljivanje u džez je rezultat odustajanja od reinterpretacije klasične muzike i osjećaj da i sam mogu dati neki svoj mali prilog muzici uopšteno. Vrlo bitna činjenica je da je klasična muzika moj čvrst i dubok korijen pod čijim sam velikim utjecajem dan danas, pa u tom kontekstu možemo reći da možda nešto drukčije pristupam klaviru. Evropljanin sam koji se zaljubio u američku kulturu ali srce i dalje jednako kuca kako za Majlsa, Koltrejna tako i za Šopena, Mozarta, Baha…
Koliko su se stvari promjenile na sceni otkako je počela pandemija korona virusa?
Kompletna organizacija koncerata je u velikoj krizi. Na kulturu se ionako gleda kao zadnju i ona je uvijek prva žrtva. No ne damo se, tražimo i dalje sve mogućnosti i ne odustajemo. Nama je muzika svetinja i nećemo lako odustati u svakom obliku borbe kako bi sačuvali dignitet i dalji nastavak omogućavanja sviranja pred publikom.
Kako će po vašem mišljenju izgledati život umjetnika s obzirom da moramo da se prilagođavamo potpuno drugačijim uslovima rada?
Mi smo navikli da nam nikad nije jako lako, povotovo nama koji dolazimo iz nekomercijalnih voda. Nastavak mog odgovora dosta sačinjava ono što sam odgovorio u predhodnom pitanju. U Zagrebu je trenutno u zraku zabrinutost, konfuzija i neizvjesnost. Psihološki vrlo delikatno. Nadamo se da kroz par mjeseci po optimističnijim prognozama napokon sve kreće na bolje. Ljudi su izmoreni od svega.
U kojoj mjeri je džez popularan kod nas i šta mu nedostaje s obzirom da ste jednom prilikom istakli kako je kultura slušanja džez muzike neuporedivo veća u inostranstvu nego u regionu?
Džez nikada nije bio izrazito popularna muzika u svojoj istoriji, niti na jednom kontinentu, ali je zbog svoje duhovnosti, same misije propagiranja slobode – opstao. Dok kod nas ljudi ne krenu čitati knjige, odlaziti na izložbe i u kazalište, dok se ne uvede džez kao zvanični predmet na akademiji i skrene veći fokus kroz samo obrazovanje i dok bitne institucije i mediji ne prepoznaju važnost tog žanra u segmentu opšte kulture iluzorno je očekivati bilo kakav pomak.
Šta biste savjetovali današnjim mladim džez umjetnicima?
Iako ih ima sve više, što izuzetno raduje, s obzirom da su se generacijski rodili u najgore vrijeme, savjeta su dva. Ili okušati sreću negdje drugdje ili stisnuti zube i preživjeti sve ovo. Primjer toga mogu im biti i ja koji takođe nakon 25 godina i jako puno priznanja isto kao i rejtinga u ovoj zemlji, nisam baš u najidealnijoj situaciji. Nema opuštanja…
Šta ste naučili u proteklih 25 godina koliko ste na sceni o svom poslu?
Naučio sam davno od svojih roditelja koliko su moralne stavke vrlo bitne. Od odnosa sa svojim muzičarima, organizatorima, momkom koji radi zvuk… Sve to otvara vrata dalje i potpuno se poklopa sa ideologijom džez glazbenika, a to su prije svega skromnost i jednostavnost.
Školovali ste se u Gracu. Kako i po čemu se sjećate tog perioda?
Grac pamtim prvenstveno po tome kako su se tamo sklopila neraskidiva prijateljstva koja je teško opisati. Mi smo kao braća, sekta, ljudi koji se pri susretu i nakon podosta vremena razvesele jedno drugom kao mala djeca.
Ćerka Lu je naslijedila vaš talenat , ali i talenat od djeda Arsena i bake Gabi. Ona je prije nekoliko godina nastupala zajedno sa Arsenom na jednoj privatnoj proslavi. Da li vas raduje činjenica da bi mogla da krene vašim i stopama vaših roditelja i šta ste joj savjetovali?
Ne. Ona je odavno odlučila da ne ide tim stopama no isto tako ne možemo znati da li se preokret može ili ne može desiti u daljoj budućnosti. Posjeduje naravno sve predispozicije, a završila je i nižu gmuzičku školu, klavir. Lijepo pjeva.
Rekli ste da svoj mir uspevate da pronađete jedino kada sjednete za klavir i to je ono što vam daje snagu. Koliku vam to anti-stres terapiju pruža naročito sada, u ovim nestabilnim vremenima?
Mene mogu ljudi gađati i svakojakim predmetima, ali ja ću i dalje biti koncentrisan na svoju muzičku misao u tom trenutku.
Sa sadašnjim profesionalnim iskustvom i sa ove vremenske distance, da li možete da uporedite pijanistu, kompozitora, džez umjetnika- Matiju Dedića od prije 20 godina i ovog danas?
To je neuporedivo jer sam vrlo zadovoljan svojim napretkom, a i godine sazrijevanja donijele su svoje rezultate.
Koji su vam džez uzori?
Uzora je jako puno, no moj najdublji naklon ima i dalje Kit Džaret. Genije uz kojeg sam čuvši ga i započeo svoj novi put u petnaestoj godini.
Zatvorili ste 2018. godine Džeѕ bej festival u Herceg Novom. Po čemu pamtite taj nastup?
Bilo je super! Fantastična, prava džez atmosfera puna pozitive i naklonosti izvođačima.
Zbog čega vaše srce bira Herceg Novi?
Moja prva posjeta Crnoj Gori, kada sam bio dječak, bila je posjeta velikom majstoru Voju Staniću, ujedno i jednom od najvećih prijatelja moje porodice, koja je oduvijek fascinirana kako njime kao umjetnikom ali i kao specifičnom osobom prepunom raznih kvaliteta. Ja se svega toga kao i silaska u Vojov atelje sjećam kristalno jasno. Eto, možda je i u tome razlog zbog čega moje srce bira Herceg Novi!
