Konoba „Risan“ – zatvoreno omiljeno sastajalište, dio duše novskog svijeta

Od nedelje je zatvorena Konoba „Risan“, uređena u prizemlju porodične kuće Petra Bjeladinovića koga cio Novi i mnogi gosti poznaju i oslovljavaju jednostavno i prisno nadimkom Bego. Mnogi su na ovu vijest odmah reagovali pitanjem: zašto, ili komentarom: žao mi je! U zapisu  koji slijedi prvo odgovor, a onda i o žaljenju.

Bego je više od pola vijeka u ugostiteljstvu, a Konobu „Risan“,  ušuškanu na razmeđu  puta kroz grad i onog koji vijuga ka moru, vodio je punih 40 godina. Praktično bez radnog vremena, od jutra do sutra. Naravno,  kada se onome što je goste i prijatelje u konobi dočekivalo dodaju sve neophodne pripreme i nabavke. Odmor je van svake sumnje zaslužio!

Priča je počela ovako.

Tradicionalni domaćin, sa bogatim znanjem stečenim u radu sa iskusnijim kolegama i jedim od tadašnjih direktora u Boki,  brižnim i vrijednim Stanišom Đakovićem,  radom u restoranima „Škver“ i „Bijela vila“ koji su bez dileme imali poseban šmek i evropski nivo, Bego je stekao sigurnost i 1984. otvorio  bife, potom konobu „Risan“.

Od tog trenutka do nedavnog zatvaranja sticao je one najvrijednije goste, one koji su se stalno vraćali, one kojima je konoba bila nezaobilazna  novska adresa baš kao i mnogim Novljanima. Osjetilo se to posebno tokom fešte koju je priredio nedavno povodom zatvaranja konobe.  Pjesme, poneka suza, mnogo smijeha, priča, sjećanja, sve je potvrdilo  Oliverove stihove: „konobo moja, radosti sva, dušu san svoju svu tebi da…“  Potvrdile su i riječi uglednog Novljanina Bora Mračevića.

– U ime četiri generacije moje porodice puno smo zahvalni Begu za 53 godine vrijednog i poštenog rada, na gostoprimstvu  koje nam je 40 godina pružao u konobi „Risan“, na vrhunskom roštilju i mirisu, na žardinjeri koju je održavao, ispeglanim stolnjacima, bijelim nadstolnjacima, kojih danas više nema, svemu najljepšem što nam je pružao. S jedne strane smo tužni što se završava jedna lijepa priča, ali smo s druge jako srećni, jer on ide na zaslužen odmor. Želimo mu  dobro zdravlje i puno godina penzionerskog uživanja i ljubavi sa svojom porodicom, bila je srdačna i emotivna Mračevićeva poruka.

Bego ni tokom ove fešte nije bio raspoložen za razgovor, on je sve pohvale upućene na njegov i na račun konobe i te večeri dokazivao  pažnjom pokazanom svakom gostu, besprekornom uslugom i ponudom.

Konoba „Risan“  bila je jedan je od onih ključeva koji otvaraju posebnu novsku priču o prostoru koji je bilo  sastajalište i utočište, u kome se jednako slušalo vrijeme nekad, živjelo  ovo danas i slala poruka u budućnost. Mjesto koje nam je bivalo  sve draže jer  je život u Novom tekao sve brže, a tu smo  se okruženi mirom, nekom  posebnom svjetlošću, blagim sjenkama, poznatim mirisima,  još osmjehnuti lako mogli da se sjetimo onih srećnijih godina kada smo se češće družili, lakše dogovarali, bolje poznavali.

U ime toga i uprkos svemu, ostavljamo nadu  da će konoba „Risan“  u kojoj se najljepše susreću s mora vjetar a iz grada žamor svakodnevnog života, jednom opet otvoriti vrata, ali nepromijenjena. Tiha i mirna a onda opet pričljiva i raspjevana, svakako jedinstvena u novskim storijama,  vrijedna da o njoj ostane zapis i da je osjete i buduće generacije.