Nije uobičajeno, zbog toga i vrijedi zapisati: knjiga dobija posebnu vrijednost kada je preporuči dobar čitalac koji uz to autora doživi kao životnog trenera. Riječ je o književnici Bosiljki Pušić i njenom romanu „Veselo, veselo zometa“ o kome je autorki pisala medicinski radnik, fizioterapeutkinja Jasna Kraljević. I iskustvo medicinskog radnika u ovoj priči ima dodatnu važnost i preporuku osnažuje.
Živimo, na žalost, vrijeme u kome karcinom uzima sve više maha. Brojnim bolnim iskustvima i oboljelih i onih koji sa njima žive i pokušavaju da pomognu, roman „Veselo, veselo zometa“ otkriva jedan drugačiji način borbe sa bolešću koju autorka naziva „grguljezom koji je izjeda“. Bosiljka Pušić svim traumama, strahovima, crnim slutnjama, stalnim bolovima, dodaje nijanse humora, dodaje vjere u ljude i ozdravljenje, pa njena knjiga zaista dobija ljekovita svojstva.
Jasna Kraljević piše da čovjek obično „stekne iskustvo kada riješi neki peoblem uspješno, pa tek onda nudi rješenje drugima.“ Bosiljka Pušić i to čini drugačije.
-Vi ste u središtu problema i na šaljiv način, iz prve ruke, a sve preko svojih leđa, pokazali i ispričali nam kako prevazići probleme a da pri tome najmanje škodite i sebi i drugima. Ja ne znam još jednu osobu koja je tako dobro „pljunula“ u lice opakoj bolesti pa to objavila. Hrabro ste anulirali muke metastaze avetski upornog „gumboslava“i ponudili nam jednostavnu i „pitku“ literaturu da se čovjek od srca nasmije „beznačajnim“ a u pozadini jezivim momentima. Vremenu kad se ne može jesti danima zbog problema sa desnima, bolova u stomaku, kad svaka kost u tijelu boli svojim bolom, a sve kao posljedica primanja zomete…Ne znam da je još neko eventualni višak koštane mase kao posljedicu liječenja, vidio tako vedro kroz potencijalno izrastanje rogova, repa ili kandži ili se uporedio sa protočnim bojlerom prilikom istovremenog oduzimanja krvi zbog viška eritrocita i primanja infuzije…..
Kraljević u završnici pisma Bosiljki Pušić zaključuje da je taktika autorke „živjeti, raditi, stvarati. Bez predaje, posrtanja i klecanja“. Oslonac je u ljubavi porodice jer „to ne može da izgricka „skot proŽdrljivi“ a snaga žene, pa i svakog čovjeka, baš kako čitamo u ovom romanu „nije u kosi kao nesretnom Samsonu već u duši, pameti i naravi da i u zlu vidi mrvicu dobrog“.
