Komemorativnom sjednicom – sjećanjem na Vojislava Voja Kilibardu u Dvorani Park, Herceg Novi se oprostio od velikog prijatelja, saradnika i umjetnika – umjesto minutom ćutanja gromoglasnim aplauzom za sve što je volio, radio, stvorio.
Predsjednik Opštine Herceg Novi Stevan Katić, kazao je da je Vojo, kao magistar slikarstva ostavio dubok trag u likovnom stvaralaštvu Herceg Novog, grada kojem je pripadao cijelom dušom i pridružio se plejadi umjetnika koji su ga učinili gradom kulture.
-Ljepotu umjetnosti za koju je govorio da je „mjerilo snage i moći jednog naroda“ svesrdno je dijelio sa svima. Na isti način odnosio se prema učešću u pozorišnim predstavama, likovnim kolonijama, festivalima, različitim programima. Gdje god bi umjetnost, odnosno kultura pokucala na vrata, Vojo je bio spreman da ih otvori i osluškujući potrebe vremena i grada da da pravo rješenje i nemjerljiv doprinos, kazao je Katić.
Kako je kazao Katić, ne postoje dovoljno dostojne riječi kojima čovjek može da se oprosti od mladog i plemenitog čovjeka.
-U ime svih zajednički realizovanih programa, uspješne i prijateljske saradnje, obostranog razumijevanja, izuzetnog doprinosa razvoju kulturne scene Herceg Novog, ostajemo zahvalni predanom i vedrom čovjeku kakav je bio Vojislav Vojo Kilibarda. Njegov primjer kako gledati na svijet i život sigurno će biti putokaz mladim umjetnicima i svima nama, a on će živjeti kroz svoja djela, sjećanje i zahvalnost svih nas, kazao je Katić.
Dramski pisac Stevan Koprivica ispričao je legendu, za koju je, kako je rekao, „siguran da je istinita, o velikom kineskom slikaru koji je napravio savršenu sliku, pejzaž, a onda nestao. Niko ga više nikada nije mogao naći. Jedni su govorili da je slika bila toliko lijepa da je slikar poželio da bude dio nje, a drugi da je slikar imao neizrecivu želju da uđe u svoju sliku da bi vidio šta sve ima u njoj i šta se krije iza dalekih obala i horizonta“.
– Moj drug, slikar, istraživač ljepote, zanesen umjetnošću i životom, esteta, moj drug Vojo, krenuo je onomad na taj put beskraja, ne da bi otišao, nego da bi vidio šta to ima tamo, iza nečega i ničega, znatiželjan , kakav je uvijek bio. Otišao je u svoju sliku. A da nije bilo te njegove znatiželje imao bi danas još više slika, još više izložbi, još više slikarskih dokazivanja i potvrđivanja. Ali, on je htio da se okuša i u pozorištu, dizajnu, da putuje i istražuje, ne bi li dosegao sve ljepote ovog svijeta. Znatiželja i nemirni duh, kao u dječaka koji tek stasava, bili su dominanta karaktera mog druga Voja, u crnogorskoj i regionalnoj kulturološkoj mapi znanog kao Vojislav Kilibarda.
Vojo, drugar i pajtos, onaj koji umije da sluša, da otpati tuđe tuge, ne opterećujući bliske svojim tugama.
-Vojova energija, ironija i upornost znali su da nam zamagle sliku o njemu, čak i u vremenu kada je bilo jasno da apsurdna bolest sa apsurdnim i neumitnim ishodima još jednom ima pogrešan izbor, te da svi budemo uvjereni da će se Vojo na eleganatan i volšeban način vratiti sebi, familiji i nama svima, kazao je Koprivica.
U ime kolektiva JUK Herceg Fest-a govorila je Milina Kovačević i kazala da je njihov posao specifičan i da osim vremena koje dijele, dijele i afinitete, razmjenjuju ideje, troše neke emocije.
-Vojo nije štedio na njima, a neobično za današnje ljude ni na izjavama privrženosti, ljubavi i drugarstva, pohvalama. Sigurna sam da je svako od nas u kolektivu, u ovom auditorijumu, pa i svi sa kojima smo sarađivali, dobio nešto od toga od dragog Voja. Bio je žustar u slaganju i neslaganju, srčan kada se zalaže za kolege i projekte. Bio je neobičan sa riječima, manje spretan na prvi pogled nego sa formama i bojama. Kada je govorio o umjetnosti njegove ideje su bile jasne, sudovi znalački, dok je pojmove u svakodnevici varirao po svojoj volji dodajući im novo, a i ponekad dublje značenje. Ličeći na lapsus, postajale su dio našeg govora. Svi znate na šta mislim. U početku njegovog rada u Herceg festu bila sam njegov strog i zahtjevan mentor. Poslednjih, on je to bio svima nama, pokazujući kako se dostojanstveno nositi sa teškom bolešću i ne odustajati od života do samog kraja, kazala je Kovačević.
Novinarka i veliki Vojov prijatelj, Vitka Vujnović kazala je da je on bio neumorni pregalac u umjetnosti, likovnoj, pozorišnoj muzičkoj, filmskoj, istrajna podrška gradskim institucijama kulture, nevladinim organizacijama, mladim autorima… Stvaralac koji je MOJE pretvarao uvijek u NAŠE.
-Nalazio je relativno lako onu jedinstvenu tačku u kojoj se susreću umjetnost i stvaran život i odgonetali smo stalno – ko kome crta obrise – život umjetnosti ili umjetnost životu. Govorio je da je sve što stvaramo, prevodivo u život, a život u umjetnost, i kada je to krik – iz života zbog osjećaja beznađa, rezignacije, otuđenosti, pritiska, stalnog stresa, a odgovor umjetnosti za njega je bio poziv – da se probudimo? I budio je! Emocijom, smijehom, pjesmom, porukom, igrom, na izložbama, u pozorištu, na koncertima, putovanjima, druženjima, slavama, rođendanima. Bio je mirovanje i pokret, mirenje i pobuna, kad je trebalo pobuniti se. Ali i njegove su pobune bile kreativne.
Život je živio punim plućima, nerjetko govoreći da je srećan jer radi ono što voli, kazala je Vujnović.
-Ali, ni ta sreća ga nije ispunjavala toliko da bi se pomirio sa konvencijama i uljuljkao na pozicijama koje je zasluživao. Najmanje je zaustavljala njegovu nepresušnu potrebu da istražuje, uči i napreduje, poručila je Vujnović.
Na komemoraciji su prikazani inserti iz njegovog života, fotografije sa prijateljima, ali dijelovi intervjua o Boki, umjetnosti, likovnoj akademiji… Pročitan je i tekst profesora i saradnika ALU Trebinje, njegovih kolega.
Komemoracija je završena gromkim aplauzom za sve što je volio, radio, stvorio, za sve što nam je ostavio i što znamo da će nas kad dođe vrijeme sačekati – prijatelj.
