Koliko je moćna riječ naučio je sve koji su htjeli da čuju Branko Miljković (Ubi me prejaka reč). A koliko riječ može biti slobodna učimo sami i zavisi od nas! Kada se na slobodnu riječ nasrne, znamo da dobijemo sliku ne samo napadača već i cijelog društva. Podrška koja tada napadnutom stigne uz najoštriju osudu napadača malo pomaže. Ona ne može da ublaži bol niti ljudsku povrijeđenost, kod nekoga i strah koji se kasnije kao sjenka vuče za čovjekom, koliko god da je hrabar i da je od sebe tjera. Nije istraživano, ali i bez istraživanja je jasno, nema novinara koji barem jednom nije doživio prijetnju, uvredu, koji nije napadnut riječima ili i fizički. Znamo, napadaju najčešće oni koji kada im se pokažu zubi, mada može i nešto para, budu mirni kao jagnje. Zube – odnosno adekvatnu kaznu za nasilje treba da pokažu nadležni, i čekamo je, osuđujući svom snagom napad na kolegu Seada Sadikovića, kao što smo prethodnih decenija osuđivali sve napade na druge kolege. Konačno, i novinari, već umorni od zanemarivanja, rada bez dileme i za praznike i u vanrednim situacijama, siti svih „ratova“ koji se vode preko njihovih leđa, valjda imaju neka ljudska prava. Bar na tu slobodnu riječ koja se od njih očekuje i zbog koje su neke kolege gubile i život,. Dobro jutro, Herceg Novi!
