Ponekad neko pitanje izroni pred nama iz kolopleta svakodnevnih misli sasvim neočekivano. Bez povoda, pa iznenadi i zamisli, i koliko god pokušavali ne uspijevamo da nađemo pravi odgovor. Jutros odnekud pitanje je li Herceg Novi star koliko i njegovi kameni bedemi ili je mlad jer ga podmlađuje svaki novi korak djece koja se u njemu rađaju i nauče da hodaju? Da li u Novom kamen zaista ćuti ili onome ko zna da sluša povjeri sve što pamti? Recimo: ko je sve u grad dolazio i iz njega odlazio, donoseći i odnoseći i smijeh i tišine i najrazličitije priče. A onda se oglasi i misao o skalama. Prva: kako smo nekada preko njih bosonogi trčali, ne brojeći ni skale niti vrijeme koje na njima provodimo. Pa onda druga: u njoj nas svaka skala kad na njoj zastanemo podsjeti na neki davni trenutak i sve misli koje su se u njima ugnjezdile… I konačno stigne i jedan od mogućih odgovora: u Novom je i kamen topao, i grad je zauvjek mlad, baš zbog tih bosonogih sjećanja iz djetinjstva koje nikada ne odlazi, samo se pretače u drage uspomene i dalje grije i grad i dušu.
Dobro jutro, Herceg Novi!
