Balkanski šoumen, muzičar, glumac, pisac, Branko Đurić Đuro, kaže da njegovo srce apsolutno bira Herceg Novi. Zarubriku govori i šta je za njega primitivizam a šta novi primitivizam, zašto se boji da novom pjesmom „Udari me nečim“, nije shvaćen na dobar način, komentariše svoju intrigantnu poruku publici na početku pandemije koronavirusa, priznaje kako je bilo bolno otkopati ponovo neke davno zakopane trenutke, pogledati ih, očistiti i opet vratiti na mjesto, po čemu pamti boravak u našem gradu i sa kim se družio…
Branko Đurić (Sarajevo, 1962) poznati je bosanskohercegovački glumac, dramski pisac, reditelj i muzičar. Javnost ga zna po ulogama u filmovima ”Kako je propao rokenrol”, ”Ničija zemlja”, ”Kajmak i marmelada”… U regiji se proslavio stendap komedijom ”Đurologija” i kao član žirija hrvatske hrvatskog šou programa ”Tvoje lice zvuči poznato”, ali i kao frontmen grupe „Bombaj štampa“.
Piše: Viktorija Samardžić
Grupa „Bombaj štampa“ traje preko trideset godina, a krenula je kao proizvod pokreta Novi primitivizam. Koliko vam je uzbudljiva karijera?
Meni je uzbudljivo jako, a nadam se da je isto tako sve ovo uzbudljivo još nekome. Još nas zabavlja da sviramo i sviraćemo sve dok time zabavljamo još nekoga.
Šta je za vas primitivizam, a šta „novi“? Ima li razlike?
Mi smo Novim primitivizmom skrenuli pažnju na pravi primitivizam koji se razvio (i nažaolost ostao) na ovim našim prostorima. Ima razlike između novog primitivizma i ovog klasičnog. Novi služi samo da nas podsjeti da ne zaboravimo u kakvom okruženju živimo.
Naziv benda „Bombaj štampa“ potiče od izraza “bombati”, što znači lagati, odnosno izmišljati. U kojim životnim situacijama vi činite takve stvari, odnosno „bombate“?
Sama gluma je na neki način laž. I realno – što bolje lažeš, to si bolji glumac. Ipak ne koristim svoju vještinu u privatnom životu. To bi mi bilo kao da bokser tuče ljude onako “privatno” ili da krojač, onako usput, popravi kragnu nekome u prolazu.
„Udari me nečim“ naziv je vašeg novog singla u kome slikovito opisujete današnje stanj. Ima li doze straha da ćete biti pogrešno shvaćeni kada prenosite publici važnu poruku?
Svako razumije poruku upravo onako kako treba da je razumije. Ne bojim se da ću ostati neshvaćen, ali se bojim da me oni, do čijeg mišljenja mi je stalo, ne razumiju pogrešno.
Za vrijeme prvog talasa pandemije koronavirusa poslali ste narodu interesantnu poruku koja je odjeknula u regionu: „Ko izađe, magarac!„. U kojoj razmjeri vas sada ova situacija brine?
To je bilo na samom početku kad sam mislio da je stvar ozbiljna i kritična i da ćemo samo tako uspjeti preživjeti. Danas im to nikada ne bih poručio. Danas bih im rekao – živite opušteno i oprezno. Perite ruke (kao što ste ih nadam se i prije), ne kašljite drugima u facu (kao što vjerovatno niste ni prije), pazite na starije i slabije (kao što ste, nadam se, i prije radili). Izlazite na zrak i na sunce kad god možete jer ćete samo tako održati kondiciju i očuvati otpornost. Dišite punim plućima i ne budite toliko isprepadani (ili naivni) da ne skidate masku čak ni kada ste sami u šumi. Nažalost, srećem i takve kad idem u šetnjuu obližnju šumu.
Bili ste producent jedne od najuspešnijih TV serija na ovim prostorima – Naša mala klinika. Kako danas gledate na ovaj projekat, da li vam je palo napamet da napravite neki „rimejk“ serije i da li vam se čini da je NMK slična ovoj globalnoj situaciji?
Ima neka epizoda u kojoj se u NMK bave zaraznom bolešću. Već su mi se javljali neki ljudi i govorili mi kako ih sve to nevjerovatno podsjeća na današnje stanje.
Đurologija donosi novog, drugačijeg, a opet prepoznatljivog Đuru koji kroz 90 minuta emisije izvlači ono najbolje iz svakog gledaoca i izaziva osmjehe na licima svih prisutnih. Kako postižete tu magiju?
Ne znam. A i da znam, ne bih otkrio tajnu (smijeh).U predstavi govorim o stvarima koje me u životu najviše nerviraju. Primijetio sam da i moju publiku, bez obzira gdje igram, nerviraju iste stvari i onda sami sebe prepoznaju u mojim pričama. Mislim da je to “tajna uspjeha“.
Malo je poznato da ste upravo vi osnovali privatno pozorište u regiji pod nazivom „Luda kuća“. Koliko je to isplativo?
Rene Bitorajac i ja smo skupa ušli u taj posao. Kupili smo jedno staro kino u Zagrebu i od njega napravili Ludu kuću. Mjesto koje je vrlo brzo postalo jedno od najposjećenijih mjesta za izlazak u cijeloj regiji! Nažalost, ova situacija sa virusom nas je jako pogodila i morali smo (prateći i poštujući mjere) smanjivati broj gledalaca. Trenutno smo na 52 i tu više nemamo nikakve računice tako da smo morali zatvoriti . Vraćamo se čim to mjere budu dozvoljavale.
Pišući jednostavno i iskreno, u svojoj autobiografskoj knjizi „Mojih 50“, zabilježili ste svoju svakodnevicu, bliskost sa porodicom, emotivne trenutke, ali i sjećanja na protekla vremena. Koliku težinu ima ova knjiga za vas, naveli ste da ste se nekoliko puta čak i rasplakali?
To pisanje je za mene bilo kao neka auto-psihoterapija. Prošao sam sam sa sobom ponovo neke puteve, događaje, odluke koje sam s vremenom potisnuo. Jako bolno je bilo otkopati ponovo neke davno zakopane trenutke, pogledati ih, očistiti i opet vratiti na mjesto.
Čovjek misli da sebe poznaje, ali uvijek su neke police u našoj duši zatvorene i kad počnemo da pišemo i verbalizujemo svoje misli, one počinju da se otvaraju i u njima nalazimo nešto potpuno novo. Šta ste vi otkrili i jeste li prošli kroz neku vrstu katarze?
Apsolutno. Upravo tako kao što govorite. Katarzično je bilo sve skupa.
Stali ste u kadar, rame uz rame sa Anđelinom Džoli i Bredom Pitom. Šta ovaj popularni holivudski par misli o nama Balkancima?
Oni nisu ljudi koji nasijedaju i vjeruju u stereotipe. Ipak nisu tako površni. Radi se o obrazovanim i otvorenim ljudima koji imaju prijatelje na cijeloj planeti.
Zašto ste baš Sloveniju izabrali za prebivalište i koliko vam prija njihov tempo života?
Volim Sloveniju i jako mi odgovara njihova umjerenost i poštovanje privatnosti po kojoj se razlikuju od nas “južnjaka”.
Upravo tamo godinama živite sa suprugom Tanjom Ribič, koja je takođe iz vaše branše, kćerkama Zalom i Elom i sinom Filipom. Kako ste uspjeli da održite porodicu na okupu, koliko je to bilo teško s obzirom na to da vam je sin živio jedno vrijeme u Sarajevu i da li su vas Slovenci sjedinili?
Mislim da za porodicu nije bitno gdje živi, nego kakvi su odnosi unutar nje. Lakše je naravno stvoriti bolje uslove u boljoj okolini, ali to svakako nije presudno.
Po čemu pamtite nastupe u Herceg Novom i kakve utiske nosite iz našeg grada?
Davno sam dolazio u Novi i družio se sa Rambom, još u vrijeme kada smo obojica bili potpuni anonimusi. Imam još dosta drugova tamo i uvijek volim provesti vrijeme u vašem divnom mjestu.
Zbog čega vaše srce bira Herceg Novi?
Ne bira ga samo srce nego, još više, pluća, oči, koža …. (smijeh) Privlači me ta neposrednost i to da se u Novom osjećam ka doma!
