Aleksić: Institut Igalo je put ka ozdravljenju, svetinja svih vjera i nacija

Gordana Aleksić, predsjednica UO Udruženja paraplegičara i kvadriplegičara “Dunav”, koja dolazi kao pacijent u Institut Igalo od davne 1981. do danas, pridružila se protestu radnika te ustanove na graničnim prelazima sa Hrvatskom. Prisjetila se da je prvi put bila smještena na E odjeljenju, u zgradi koja je trenutno van upotrebe.

-Nakon operacije i tumora i gubitka funkcije leve noge, tražila sam mjesto u tadašnjoj Jugoslaviji gdje mogu najbolje i najbrže da se oporavim, i tako dođoh u ovo čarobno mjesto u Boki Kotorskoj. Institut Dr Simo Milošević je prestižna rehabilitaciona ustanova iz perioda bivše Jugoslavije, u kome su liječene sve vrste oboljenja, bilo stečena rođenjem ili povredama. Liječili su sve od djece sa smetnjama u razvoju, preko fizičkih povreda i drugih posledica operativnih zahvata. Već tada su imali odličnu strategiju školovanja i stvaranja novih mladih terapeuta. Bila sam srećna, jer je moj oporavak krenuo uzlaznom linijom, tako da je nesebična pomoć izvrsnog ljekarskog i terapeutskog tima ubrzo donijela rezultate. Kako tada tako i dan danas izuzetno cijenim ovu zdravstvenu rehabilitacionu ustanovu. U to vrijeme nije bilo lako dobiti rehabilitaciju u Institutu Igalo. Mi pacijenti smo strpljivo čekali mjesto, jer je to bio put ka ozdravljenju. U isto vrijeme sa nama su se lijelili čuveni soportisti iz cijele Jugoslavije. Bilo je nevjerovatno kojom brzinom je išao tok njihovog oporavka, te bi se svi oni ubrzo vraćali na teren.

Aleksić je od 1998. član Udruženja paraplegičara  i kvadriplegičara “Dunav” iz Beograda, a poslednje četiri godine i  predsjednik njegovog UO, tako da je upoznata sa problematikom osoba sa invaliditetom, a  2021. i 2022. su joj odstranjena dva tumora iz vratne i torakalne kičme, tako joj je rehabilitacija i dalje potrebna. Prije par dana je ponovo došla na oporavak u Igalo, ne znajući ništa o trenutnim problemima u kojima se nalazi, kako je istakla, čuveni Institut. Ona smatra da se ovdje ne radi o privatizaciji, već o velikoj manipulaciji.

-Ide se kroz formu privatizacije i, evidentno, neregularne prodaje nacionalnog resursa. Sva lica, to jest pacijenti koji se liječe u ovakvoj vrsti specijalizovane zdravstvene ustanove na terenu koji ima specifična prirodna svojstva, nisu klijenti banke ili nekog preduzeća, već se očigledno radi o prioritetnom ljudskom interesu – zdravlju, a to prevazilazi sve vrste privrednih i bankarskih tokova. Pa, i ti bankari, izvršitelji, stečajni upravnici i zagovornici privatizacije ovog Instituta će prije ili kasnije imati potrebu da ih zaposleni u ovoj ustanovi, uz ogromno iskustvo i dobru utreniranu organizaciju, liječe, odnosno liječe njihovu djecu, roditelje i sve ostale srodnike koji budu imali potrebe za tim…

Aleksić je kazala da po njenoj procjeni Institut prihoduje svaki mjesec preko milion eura.

-Troškovi za isplatu tri zarade su 800 000 eura, odnosno na mjesečnom nivou oko 350 000, pa hajde neka mi neko nacrta i objasni ovu nerentabilnost. S jedne strane milion, s druge 350 000 trošak. Može se  za to angažovati nezavisna revizorska kuća, ali samo iz inostranstva, poručila je Aleksić.

Iznenađuje je da Vlada koja je u većinskom vlasništvu nema mogućnost  da uplati avans 800 000 eura iako bi Institut to ubrzo vratio.

-Pitam vas čiji ste vi građani, Brazila, Novog Zelanada ili Crne Gore, ko ne želi da spasi ovaj dragulj zdravstvenog turizma? Ko želi da otjera terapeutski krem u bijeli svijet trbuhom za kruhom. Da li je ikome jasno da će razbijanjem ove ustanove u param parčad , tako ja nazivam mutnu privatitaciju, građanstvo Crne Gore ostati bez ijedine banje na svojoj teritoriji. Kažu odlazeća Vlada odugovlači sa rješenjima hitnim i dugoročnim.  Dragi prijatelji, ovdje okupljeni znamo da bolesti ne mogu da čekaju. Mi trenutni pacijenti smo svjedoci da ovaj tim Instituta svakodnevno izvršava sve svoje zadatke. Nismo primjetili da im kasne plate, ali u dubini njihovih očiju vidim strah od konačnog rješenja problema, kazala je Aleksić.

Pacijentkinja iz Beograda je navela da je u Igalu  uloženo preko 50 godina školovanja i usavršavanja i praćenja svjetskih edukacija.

-Kao redovan korisnik rehabilitacionih centara vidim da ovaj školovani kadar zna sve i prati najnovije svjerske trendove u fizikalnoj terapiji. Znamo da su za ovaj centar novac počeli nekada davno izdvajati još naši roditelji i tako svi redom, a onda se neko drznuo da poželi da privatizuje ovu instituciju, neće moći. U ime svih liječenih i izliječenih na ovom svetom mjestu, zahtijevam da država Crna Gora riješi dugove ovog renomiranog Instituta i omogući nesmtan rad, a da odgovorne državne činovnike uključujući i sva prethodna ovlašćena lica preispita, a možda i procesuira.

Kazala je da joj sviđa ideja prelaska Instituta u državno vlasništvo, ali ograđivanje nadležnih da to nije lako, po njenom mišljenju,  je ograđivanje od mogućeg neuspjeha.

-Vidjela sam i spisak manjinskih akcionara. Vjerujem da neće njihov profit biti iznad brige o zdravlju. Rečenica iz jučerašnjih novina mi je zapela za oko „svaka direktna državna pomoć je nezakonita“ . Pitam vas kako je to moguće. Budite oprezni i ne dozvolite da bankarski izvršitelji određuju ko kada i kako ćemo moći da se liječimo jer će to postati privilegija bogatih. Nadam se da će država naći način da povrati banju u svoje vlasništvo. Tada treba dati mogućnost stručnom timu ove banje da osmisli nove programe. Ova ustanova ima mogućnosti da proširi kapacitete za sve njih. Pitajte ove stručne ljude šta treba da se radi i kako usluge proširiti. Spasimo poslednju nebranjenu svetinju svih vjera i nacija, mesto oporavka za sve vrste hendikepa,  poručila je Aleksić.

Protestu radnika i blokadi graničnih prelaza pridružuje se sve veći broj pacijenata Instituta Igalo koji šalju poruku koliko je ta ustanova vrijedna ne samo za Herceg Novi i Crnu Goru već i za region, a pet decenija norveškog programa dokazuje da je značajan i za građane te skandinavske zemlje.