Pola vijeka je od smrti Petra Lubarde (Beograd, 13. februar 1974), jednog od najznačajnijih naših slikara u 20 vijeku. Taj datum su organizujući prigodne programe obilježavali proteklih godina sinovac Đuro Lubarda i sestričina Đina Lazar, osnivači Fondacije koja nosi ime slavnog slikara a čije je sjedište za Crnu Goru u Herceg Novom. Iz objektivnih razloga oni danas nisu u Herceg Novom, ali podsjećanje nije izostalo. Sačuvano je u nedavnom razgovoru sa Đurom Lubardom, a otkriva nam malo poznatu priču o Petrovim pismima iz koncentracionog logora u kome je bio zatvoren tokom Drugog svjetskog rata.
Ovako je pisao 1. januara 1942. godine na beogradsku adresu prve supruge Jele.
– Primio sam oba paketa u potpunom redu, i ćebe, obradovao sam se paketima kao malo dijete, poređala… razne đakonije, da ti ne govorim šta me više obradovalo u paketima. Imam i vunenu pižamu, tako nemaj brige… Ništa mi ne pišeš o ateljeu, pitao sam te, to mi je važno, ma šta da je sa njime…
Petrova pisma iz bogate porodične arhive pokazao nam je Đuro Lubarda uz fotografije koje je njegov stric slao iz zarobljeništva pa i fotografije njegovih slika koje su nastajale tokom logorskih godina.
– Moram priznati da pisma ranije nisam detaljno čitao. Obraćao sam pažnju samo na dijelove koji su meni bili interesantni. Međutim, jedna mlada naučnica, Nataša Jovanović, priprema rad o Petru, a ja sam pristao da joj pomognem. Skenirajući za nju jedno, uspjevao sam da u cjelosti pročitam drugo pismo, i tako redom, pročitao sam ih sva – priča Đuro, koji je već godinama, u dobrom dijelu godine naš sugrađanin.
Prema njegovim riječima Petrova pisma uglavnom su adresirana na njegovu prvu suprugu Jelu, istoričarku umjetnosti koja je diplomirala na Sorboni, a njega uvela u pariske muzeje i likovne krugove. Oslovljava je sa „Jeločko“, potpisuje se sa Petruška i piše redovno prvo iz Nemačke, iz logora, potom iz zarobljeništva iz Italije.
Dodaje Đuro da je našao i zapis o trenutku kada je on rođen, 1942. u Beogradu, o čemu je Petru pisao njegov otac. Među pismima je i Petrova vijest o odlasku u Italiju, a „Petruška“, kako je pismo potpisano, nije ni u takvim okolnostima, zaboravio rođendan Jelene Lubarde.
Sva pisma iz logora pisana su na jednom komadu papira. Morala su da budu otvorena, pa se dugi pravougaoni papir potom presavijao u obliku koverte. Svako pismo je imalo pečat logora, cenzure i povratnu logorsku adresu – Petrov zatvorenički broj 66765.
U logoru su fotografisane i evidentirane i slike Petra Lubarde. Na poleđini je takođe bio logorski pečat i Petrovom rukom ispisan naziv slike i njegov potpis, naziv pisan latinicom, potpis ćirilicom.
Očigledno je da je otvaranjem porodične arhive otvoren prostor za nova istraživanja života i djela Petra Lubarde, kao i za kvalitetnu monografiju, jer su dvije do sada objavljene privatna inicijativa. Za sve to bi trebalo zainteresovati ministarstva kulture i Crne Gore u kojoj je rođen, i Srbije u kojoj je živio. Podršku, značajniju od dosadašnje zaslužuje i projekat „Krš u Lubardinom pejzažu“, koji je Fondacija osmislila s ciljem da okupi u likovnu koloniju, u nekom otvorenom ateljeu slikare iz gradova u kojima je Lubarda nagrađivan, a nagrade je dobijao i kada su u konkurenciji bili Salvador Dali i Pablo Pikaso, u Parizu, Hagu, Sao Paulu, Tokiju, Njujorku…
Pismo je povodom ove godišnjice na našu adresu uputila predsjednica Fondacije Đina Lazar i podsjetila da je Fondacija „Petar Lubarda“ na iniciativu porodice i ljubitelja Lubardinog djela formirana 2006. godine u Herceg Novom.
-Spomenula sam jednom ranije da je 100 godina u istoriji malo, ali u ljudskom životu je mnogo. Evo, kako lete godine, svi smo svjesni toga i radi toga je Fondacija ažurno radila držeći se glavnog cilja, očuvanje imena i djela Petra Lubarde. Tako je postala tradicija da svakog 13. Februara organizujemo izložbe radova učenika srednjih škola koji su rado prihvatile učešće na konkursu „Lubarda kao inspiracija“. Taj edukativan program je približio mlade učenike Lubardi, kojeg nisu poznavali, i bili su vrlo uzbuđeni da se „suoče“ sa njegovim djelima i inspirišu njegovim stvaralaštvom.
Fondacija je njegovala sjećanje, obilježavala datum rođenja i datum smrti, i mislim da smo uspjeli da širimo tu kolektivnu svjest o Lubardinom značaju. Likovni susret 2018. godine okupio je umjetnike iz regiona i inostranstva oko projekta „Krš u Lubardinim pejzažu“. Svi ti projekti i susreti na temu sjećanja na Lubardu, stvarno su probudili sjećanje, ali, sjećanja ima još mnogo!!! O Lubardi mladi pišu diplomske i magistarske radove, i to raduje, ali to rade pojedinci. Vrijeme je da svoje kažu i institucije, jer država Crna Gora nije pružila ruku mnogim idejama koje je Fondacije predlagala, počevši od obnavljanja rodne kuće, kroz muzejsku postavku gdje bi se izlagala sva djela koja su u depoima muzeja, možda i naziva neke ustanove ili ulice u Herceg Novom gdje je živio neko vrjeme kao djete i kasnije bio direktor Umjetničke škole. ….Svi ti projekti koje pominjem mogli bi biti tradicionalni i u organicaziji nadležnih državnih institucija i ustanova.
Jako sam tužna da ovog 13. februara ne mogu da budem u Herce Novom i na Ceinju, što je bio moj ritual… dobro je, kad se dese neke nevolje da ta tradicija ostaje na dobroj volji prijatelja…
Moja i misija naše porodice bila je da se oživi interesovanje o Lubardi, da ga izvučemo iz zaborava od 30 godina, da se očuva to jedinstveno umjetničko djelo, koje bi sigurno privuklo i mnoge ljude iz inostranstva.
Nadam se da će na današnji dan svako od vas posvetiti bar jedan minut sjećanja na velikana slikarstva i humanistu Petra Lubardu, poručila je u pismu Đina Lazar, predsjednica Fondacije „Petar Lubarda“.
Uz spomenik na Karači novski srednjoškolci danas će položiti cvijeće.
Besmrtnost jeste u djelima koja nam je Lubadra ostavio, a traje u našem poštovanju i sjećanju.
V.Vujnović
