Prije jedanaest godina, kao gimnazijalka trećeg razreda, odvažila se da preleti okean, i onaj pravi i onaj drugi pun želja i snova koje valja ostvariti. U isti kofer spakovala je košarku i biologiju, nešto kasnije tome dodala i master nivo iz segmenta nauke i zanimanja za koje još uvijek nemamo naziv u našem jeziku (zato ga u naslovu i ostavljamo u izvornom obliku) i mnogo, mnogo truda i rada. Ponekad je radila čak i četiri posla uz studije i sport da bi se izborila i postigla zacrtani cilj. I opet bi isto, iskreno kaže, i ništa ne bi mjenjala jer je snove pretvorila u javu – Novljanka Hristina Ostojić, Masters of Science Physician Assistant Studies.
Doskočila je svim rigoroznim pravilima koje je postavio Univerzitet i još strožim koje zahtjeva Nacionalni institut SAD prilikom polaganja državnog ispita za Physician Assistant i sve završila odmah, iz prvog puta. Sabirala je znanje, dokazala da može i sada sa zadovoljstvom dijeli sa svojim sugrađanima najnoviju vijest da počinje da radi na velikoj klinici za dječiju ortopediju i sportsku medicinu u Luisvilu, u Kentakiju.
Te 2012. godine, kada je sve počelo, ljubav prema košarci i odlične ocjene u srednjoj školi otvaraju joj akademska vrata u Americi ili kako naša Hristina kaže, bio je to period kada je “košarkom otvorila vrata u svijet”.
– Sve se desilo nekako brzinski. Sjećam se slanja video klipova sa košarkaških utakmica iz srednje škole preko agencije u Beogradu koja se zvala „Agencija za 500“. Nakon mjesec dana došao je poziv sa Kirtland Community College koji su mi nudili košarkašku stipendiju. Mislim da su se roditelji najviše sekirali jer sam ja jedinica. Najveći izazovi su bili u početku snalaženje u novoj sredini i pravljenje tih prvih koraka u Americi. Do fakulteta se moglo ići samo autom jer smo bili smješteni u jednom gradu dalje, tako da sam morala da stvorim brza prijateljstva sa Amerikancima kako bih imala prevoz do fakulteta. Mičigen je hladan zimi i ima puno snijega – to je bio veliki izazov jer zima nije moje omiljeno godišnje doba.
Od početka je znala da želi ostati u Americi i tu nastaviti svoje obrazovanje i usavršavanje. Bira jednu od nauka iz „STEM“ grupe što je skraćenica od engleskih naziva za nauku, tehnologiju, inženjerstvo i matematiku.
– Ovi smjerovi dobijaju i automatsku vizu na tri godine, odnosno EAD (employment authorazation document) radnu dozvolu kako bi nakon studija imali mogućnost da steknu radno iskustvo. Poslije prve godine na Kirkland Community College dobila sam bolju košarkašku i akademsku stipendiju u državi Kentaki, gradu Leksingtonu na Midway Univeristy. Moja očekivanja su se opravdala i ako želiš da uspiješ i ostaneš uporan/a do kraja, rezultati se itekako vide. Američki obrazovni sistem je jako razvijen s tim da imaš mogućnost da zarađuješ dok studiraš i da sebe izdržavaš. Ja sam radila tri do četiri posla kad sam studirala. To je rijetkost u našim krajevima. Na primjer, radila sam u hemijskoj labaratoriji i predavala mlađim studentima i tako sticala izkusto tokom studiranja i zarađivala.
Ako se pitate, kako je to spojiti i ljubav prema košarci i ljubav prema biologiji, znajte da su korjeni duboko u svakom Hristininom damaru.
– Mama je farmaceut tako da tu ljubav za naukom od nje vučem. Jedini način da se dalje školujem je bilo da završim osnovne nauke biologije da bih došla do sadašnjeg zvanja. Master koji sam završila je zahtjevao biologiju kao četvorogodišnji fakultet kako bi se kriteriji za upis ispunili. Nisam tatu zaboravila, zato sam i košarku igrala četiri godine. Tako sam spojila dvije ljubavi i ujedino opravdala „zanate“ oba roditelja.
Tokom studiranja bila je u različitim ulogama od člana sportskog studentskog odbora do mentora studentima i asistenta profesorima u laboratorijama i na predavanjima.
– To je bio „roller coaster“ period! Buđenje u 5 ujutro za kondicioni trening, onda posao u kafiteriji od 6 do 9, pa na jutarnja predavanja. Između časova pomagala sam profesorima i internacionalnim studentima. Uveče opet na trening i onda u bibiloteku na poslednji posao pomaganja studentima oko domaćeg zadatka. Četvrtu godinu sam dobila i poziv da pomognem fudbalskom timu tako da sam poslednju godinu igrala dva sporta! Iskreno, ništa ne bih promjenila. Ti dani koji su bili tako zauzeti su bili najljepši dani. Dani koje nikada neću zaboraviti i dani koji su me napravili zdravstvenim radnikom koji jesam danas.
Stepenica više za diplomiranog biologa značila je dvogodišnje master studije na University of the Cumberlands, a prije toga i obavezno sticanje iskustva.
– Uzela sam pauzu tri godine poslije diplomiranja i stekla radno iskustvo kao medicinska sestra kod jednog divnog, na žalost pokojnog, doktora Ivana Ljubića. Doktor Ivan je bio moj mentor i naučio me mnogo o medicini. Radeći za njega u privatnoj klinici Interne medicine upoznala sam dosta studenata na stažiranju koji su bili u master programu Physician Assistant Studies. Najednostavniji način da se pojasni šta je Physician Assistant Studies je da je to zdravstveni radnik koji kao ljekar pregleda pacijente, diagnostikuje bolesti, propisuje lijekove u sklopu klinike uz superviziju ljekara. Trenutno je u Americi ova profesija u velikom porastu jer mnogo ljudi jednostavno nema mogućnosti da plati pola miliona dolara da bude doktor ili neće da provede 10-12 godina u školi. E sada, svaka država ima drugačije propise u vezi moje struke. Država Kentaki je jako rigorozna po tom pitanju, recimo moram godinu dana raditi u svojoj struci da bi dobila licencu za određene lijekove za jake bolove, to jeste narkotike. U poređenju sa Kalifornijom gdje odmah nakog položenog državnog ispita Physician Assistant može prepisivati sve lijekove. Svake desete godine, nakon položenog državnog ispita, mora se opet polagati taj ispit za obnovu licence da bi ona bila validna. To je isto i kod ljekara u SAD. Divna stvar ove struke jeste ta timska saradnja pa ako ikad imam nedoumice kako pristupiti planu za liječenje pacijenta, uvijek imam tu doktore da se sa njima konsultujem. Recimo, u klinici gdje radim imaju tri doktora i sedam nas Pas (physician Assistant).
Do sticanja licence je dug put na kojem student stiču iskustvo kroz obaveznih oko 4000 sati koji moraju biti direktno provedeni sa pacijentima.
– Onda tokom master studija godinu dana se ide na različite kliničke rotacije ili stažiranja u 10 oblasti medicine od kojih su: interna medicina (dva puta), pedijatrija, porodična medicina, dermatologija, opšta hirurgija, ginekologija, psihijatrija, urgentna medicina, ortopedska hirurgija. Na svakoj od ovih rotacija se ostane četiri sedmice i na kraju se polaže nacionalni ispit koji dolazi direktno iz državne komisije koja se zove Physician Assistant Education Department. Znači, profesori na fakultetu nemaju ništa sa tim ispitima. Tako je rigorozno da ispiti traju po četiri sata i svaki put ti skeniraju otiske prstiju prije ispita. Imaš šansu samo jedan ispit da padneš i onda te izbace iz programa. Da vam približim rigoroznost: Troje kolega koji su Amerikanci su bili izbačeni iz master programa jer nisu prošli ispite sa ocjenom koju država zada.
Samo jedan Institut u SAD ima pravo da izda licencu za ovo zvanje.
– Nakon završavanja master programa nije zagarantovana medicinska licenca. Ti možeš imati diplomu ali ako ne položiš državni ispit koji zahtjeva National Commision on Certification on of Physician Assistants (NCCPA) ništa nisi uradila/o. Ovaj ispit traje osam sati i na njemu su sve oblasti medicine, odnosno 14 organskih sistema. Imaš priliku tri puta da izađeš na ispit i ako ne prođeš iz trećeg puta, nikada više u SAD ne možeš da budeš Physician Assistant. WOW!! Nikada neću zaboraviti kada sam dobila rezultate i iz prvog puta položila. Tu su mi bili otac i majka u posjeti i tu sreću sam sa njima podjelila!
Na klinici Commonwealth Pain and Spine dnevno pregleda oko 30 pacijenata različitih uzrasta koji imaju problem sa akutnim bolovima zbog različitih stanja.
– Moj prvi pacijent je ujutro u 7:45, a poslednji u četiri sata poslije podne. Imam svoju medicinsku sestru koja uvede pacijente u sobu i uzme osnovne podatke, a potom slijedi moj dio razgovora sa pacijentom i pregled. Većina pacijenata je imala operacije na leđima, vratu, koljenima i kukovima. Nakon operacija se javlja upalni proces i dosta ljudi živi sa hroničnim bolovima. Ja ih usmjeravam na fizikalnu terapiju, neurohirurgiju, ortopediju, naručujem injekcije, propisujem lijekove za inflamaciju i tako dalje. Imam i dosta žena sa migrenama kojima dajemo botoks injekcije. Ako sam na primjer uputila pacijenta na magnetnu rezonancu, moja obaveza je da pročitam rezultate snimaka prije nego što pacijent dođe. Ima i pacijenata koji su na lijekovima za bolove i njih moram malo strožije pratiti svaka dva mjeseca jer uzimamo analizu urina da pratimo da li uzimaju lijekove kako su propisani. Kad imam neko pitanje, obratim se svojim doktorima koji se u većini slučajeva slažu sa mojim planom liječenja. I onda se sve svodi na dokumentaciju koja je jako bitna u zdravstvenom sistemu u Americi. Desi se da nosim posao kući jer kartoni po propisu moraju biti potpisani u roku od 72 sata.
Obaveza je puno, ritam života takav da tokom sedmice uživa u svom poslu, a vikendom u jednoj od prvih ljubavi – košarci.
– Život u Americi je “ always on the go“, a to znači tokom radne sedmice se radi toliko intezivno sa pacijentima da jedino ostaje vikend za neko opuštanje. Košarka se i dalje igra rekreativno, a nađe se vremena i za vožnju biciklom pored Ohajo rijeke. Sada stižu poznate konjske trke u maju tako da se i to stigne pogledati.
Da je odvažna i hrabra pokazala je još onda kada je odlučno sjela na prekookenaski let i ni tren nije odstupila od svojih ciljeva, a da je sposobna, iskusna i vrijedna, pokazala je i dokazala u godinama koje su uslijedile. Baš kao što je i rekla, nakon toliko rada i odricanja, rezultati moraju postati vidljivi. Pored još jedne želje na listi stavlja oznaku – ispunjeno.
– Prije deset dana sam potpisala ugovor sa velikom bolnicom u Luisvilu gdje ću raditi na klinici za pedijatrijsku ortopediju i sportsku medicine. Uvijek mi je bila želja da radim sa sportistima i konačno se to desilo. Potpisala sam ugovor sa njima na dvije godine i počinjem već u avgustu. Imaću i priliku da budem sa ortopedskim hirurzima u operacionoj sali i da asistiram na operacijama. Radiću sa djecom uzrasta do 18 godina koja imaju sportske povrede i liječiti ih. Jako se radujem!
I u pozadini njene profilne slike zaliv i Herceg Novi kao još jedan dokaz privrženosti, želje da i drugima pokaže odakle dolazi i da ga učini svima bliskim jer nedostaje i grad i porodica.
– Nedostaje mi plavo more, šetnje po šetalištu i zvuk talasa. Kad pokažem slike svojim kolegama na poslu, svi su oduševljeni. Iskreno se radujem sledećem uzletanju aviona ka mom Herceg Novom.
Do tada i susreta sa našom Hristinom u Herceg Novom poruka mladim ljudima koji biraju put kojim će nastaviti dalje:
– Nemojte se bojati biti drugačiji. Ako imaš cilj, kreni na put! Jer jedan je život i moraš probati ono o čemu sanjaš i čemu se raduješ!, kazala je za RTHN Novljanka Hristina Ostojić, Masters of Science Physician Assistant Studies.
Mladi, vrijedni, učeni ljudi uvijek čine da smo svi zajedno, kao grad i zajednica, ponosni na njih i na njihove uspjehe. Hristina, hvala što činite dobro za cijelo čovječanstvo i srećno u osvajanju novih znanja!
