Od ljubavi prema biologiji u hercegnovskoj gimnaziji, naše prve mažoretke i uspješne umjetnice u Dianu, preko osnovnih i master studija u Rimu, do mlade naučnice na doktorskim studijama na Univerzitetu u Bonu – Novljanka Anđela Kovačević. I kada pročitate njenu dosadašnju biografiju, ostajete zadivljeni postignutim, a ona na to kaže: „Ja sam i dalje ona ista mala Novljanka“. S vremena na vrijeme, kada joj obaveze to dozvole, doleti doma na zimske ferije, ili tokom ljeta na koji dan da se okupa u bokeškom moru.
Kako na početku priča, ponosna je što je dio onih koji rade za dobrobit cijelog čovječanstva i budućih naraštaja, jer naučnici to jesu. Sve je počelo na časovima biologije u hercegnovskoj gimnaziji, koju je završila uz diplomu Luča.
– Hercegnovska gimnazija zaista je zaslužna za osnovu u znanju koju sam ponijela u dalje školovanje. Moja ljubav prema biologiji rodila se upravo tu, na časovima profesorke Žorić koje sam uvijek pomno pratila. Upis na studije u Italiji svojevremeno je za mene bio veliki izazov. Prijemni ispiti su tamo uvijek u septembru te sam cijelo to ljeto provela učeći kako bih osigurala sebi mjesto među samo troje studenta van EU, koliko su tada primali. U Italiji sam se vrlo brzo odomaćila a na fakultetu sam bila tretirana jednako kao i Italijani, stranci na državnim univerzitetima poput Sapienze nemaju poseban tretman. Nakon završenih osnovnih studija biologije, upisala sam magistarske u oblasti medicinske biotehnologije.
Biotehnologija je, kako riječ kaže, spoj nauke i tehnologije koji obuhvata primjenu bioloških sistema, organizama i procesa u cilju razvoja nekog novog proizvoda, pojašnjava Anđela.
– Medicinski biotehnolozi se dakle bave naučnim istraživanjem koje vodi ka novim rješenjima za medicinske probleme, poput novih terapija i dijagnostičkih pristupa. Biotehnologije takođe mogu biti usmjerene ka poboljšanju životne sredine, prehrambenoj industriji, poljoprivredi i slično.
Na Sapienza Università u Rimu završila je osnovne i master studije, a tokom svih pet godina, zahvaljujući predanom radu i odličnim ocjenama, imala stipendiju. Zato, kako kaže, Italiju preporučuje budućim studentima iz Crne Gore jer nudi odlične stipendije.
– Sapienza zaista ima jedno posebno mjesto u mom srcu, kao i sam Rim. Radi se o jednom od najstarijih univerziteta u Evropi. Osnovana je daleke 1303. godine. Mogu slobodno reći da prilikom upisa nisam bila ni svjesna o kakvoj se ogromnoj obrazovnoj ustanovi radi, ali sa ove vremenske distance veoma sam ponosna što sam alumnista Sapienze. Tokom osnovnih studija imala sam mnogo više teorije od prakse, ali zanimljivo je što je treća godina studija u potpunosti izborna te svaki student može napraviti svoj plan predmeta. Osnovne biološke predmete savladali smo tokom prve dvije godine, a kasnije smo dobili priliku da se usmjerimo na ono što nas najviše interesuje. Sasvim suprotno iskustvo nosim sa magistarskih studija, kada je teorija pala u drugi plan a prednost je pružena praktičnom radu. Osim obaveznih vježbi, svaki student morao je da se opredijeli za određenu laboratoriju u kojoj će tokom 18 mjeseci obaviti istraživanje za magistarsku tezu. Budući da se radi o poprilično starom, državnom univerzitetu, a imajući u vidu da Italija nije baš bogata zemlja kakvom je mi doživljavamo, mnoge laboratorije kaskaju za najmodernijim svjetskim institutima. No, profesori u Italiji znaju to da nadoknade i Sapienza je i dalje jedan od vodećih evropskih univerziteta kad su prirodne nauke u pitanju.
Pred kraj osnovnih studija Anđela provodi šest mjeseci u laboratoriji profesorke Rite Canipari kako bih kompletirala svoj diplomski rad na temu muskarinicnih receptora u tumoru jajnika.
– Kako je projekat krenuo u dobrom pravcu, profesorka je tada predložila da ostanem i tokom magistarskih studija, te je magistarski rad zapravo nastavak diplomskog. Sve skupa pretočeno je u jedan naučni članak, ujedno moj prvi, koji je objavljen u julu u naučnom časopisu Journal of Cellular Biochemistry
U laboratoriji, za koju kaže da je postala njena druga kuća, odvija se sasvim drugačiji svijet i ona uživa u trenucima otkrića nečeg novog što bi moglo pomoći čovječanstvu i pomjeriti granice nauke.
– Uprkos momentima frustracije kada eksperiment ne uspije ili ne ide u planiranom pravcu, vrlo često pomislim koliko sam privilegovana što imam priliku da se bavim poslom koji je tako poseban. U laboratoriji se sve brzo dešava, instrumenti zuje, u jednoj prostoriji je -20, u drugoj pak 37 stepeni; moje kolege su poput mrava pa se nerijetko desi da se u prolazu sudaramo. Toliko je raznih mikroskopa i drugih insturmenata čiju primjenu ne možemo ni približno dočarati nekom ko se ne bavi sličnim poslom. Iako možda ne djeluje tako sa strane, biti naučnik zaista iziskuje mnogo odricanja. Mi ne radimo s ljudima, nemamo klijente, ali zapravo radimo u službi cijelog čovječanstva i budućih naraštaja. Žao mi je kada vidim da neki ljudi to ne prepoznaju i zbog nekoliko izolovanih slučajeva, smatraju sve naučnike prevarantima i negativcima.
Otišla je i korak dalje, jer želja za znanjem ne poznaje granice pa je ova mlada, uspješna Novljanka dobila mogućnost da doktorske studije završi na jednom od najprestižnijih univerziteta u Njemačkoj – Univerzitet u Bonu.
– Laboratorije su bolje opremljene od onih u Italiji a državni fondovi za naučno istraživanje daleko bogatiji. S tim u vidu sam se prijavila za poziciju kod profesora Huberta Schorlea na katedri za patologiju razvoja i naravno skakala od sreće kad je stigao pozitivan odgovor. Ono što volim da naglasim kada razgovaram s našim ljudima je da u Njemačkoj, kao i ostalim razvijenim državama Evrope, doktorat nije samo još jedan studijski ciklus. Kvalitetan doktorski rad zahtijeva posvećenost tokom punog radnog vremena, a nerijetko i više. U Njemačkoj je svaki doktorand zaposlen na univerzitetu, nekom institutu ili univerzitetskoj klinici kao u mom slučaju. U čitavoj zemlji, doktoranti imaju jednak ugovor, jednaku platu kao i sve beneficije poput zdravstvenog osiguranja i državne penzije. Sve što vam je potrebno da ne brinete o egzistenciji već svoje vrijeme i energiju posvetite nauci.
Njena doktorska disertacija predstavljaće nova saznanja sabrana iz istraživanja muškog infertiliteta
– Fokus mog istraživanja su geni, odnosno proteini koji su neophodni za pravilan razvoj i funkciju spermatozoida. Konkretno, proteini koji se zovu Cylicin 1 i 2, Calicin i ArpM1. Njihova funkcija do danas nije mnogo poznata te je velika čast raditi na nečemu još nepoznatom čovječanstvu. Ono što znamo je da su ovi proteini sastavni dio citoskeleta spermatozoida, dakle esencijalni su za specifičnu strukturu koja karakteriše muške polne ćelije. Spermatozoidi moraju da plivaju, a kako bi to mogli, moraju imati pravilan oblik i sve neophodne komponente. Kada je njihov citoskelet defektan, spermatozoidi gube pravilnu strukutru, ponekad čak izgledaju malo smiješno, ne mogu da plivaju a zatim ni da oplode jajnu ćeliju. Moj osnovni model studija su miševi koje smo genetski modifikovali kako bi imali mutaciju u ovim genima. Ukoliko gen ne funkcioniše kako treba, ne proizvodi se pravilan protein te možemo uporediti situaciju kod zdravog miša i onog koji ima defektne spermatozoide. Zanimljivo je da su u klinici za vantjelesnu oplodnju sa kojom sarađujemo, pronašli nekoliko muških pacijenata koji nose istu mutaciju kao naši miševi i takođe imaju problema sa plodnošću. Situacija kod miša i kod čovjeka je zapanjujuće slična što nam govori da ova mala stvorenja mogu mnogo da nam pomognu u rješavanju zdravstvenih problema. Srećom, jedino što fali mojim miševima su funkcionalni spermatozoidi, osim toga, životinje su potpuno zdrave i žive u savršenim uslovima, nešto o čemu Njemci zaista vode računa i neprestano kontrolišu da li je sve po propisima. Moj prvi naučni rad sa doktorskih studija je trenunto u pripremi te nažalost ne smijem još da vam otkrivam više detalja o tome. Nadam se uskoro…
Dani provedeni u laboratoriji nikada nisu isti i monotoni, priča Anđela, a još jedna prednost je fleksibilno radno vrijeme.
– Nekada se desi da sam u labu pet sati, a zatim idem kući i bavim se analizom podataka ili pisanjem rada. S druge strane ima eksperimenata koji dugo traju pa sam na poslu 10 -12 sati. Fleksibilno je jer svako od nas ima svoj projekat i u većini slučajeva mogu da isplaniram svoje eksperimente za narednih nekoliko nedelja. Ponekad, naravno bude nepredviđenih situacija pa mora da se požuri ili se planovi promijene, no sve je to dio posla. Eksperimenti u sklopu mog projekta su vrlo raznovrsni, osim toga što treba da se posvetim miševima i genetskim analizama i modifikacijama, provodim dosta vremena nad mikroskopom, svjetlosnim, fluorescentnim, elektronskim – zavisi od dana i eksperimenta.
Uz italijanski, koji je učila u osnovnoj i srednjoj školi, a usavršila na univerzitetu u Rimu i engleski, koji je zvanični jezik nauke, sada uči i njemački.
– Na početku je naravno bilo izazovno jer su predavanja i ispiti bili u potpunosti na italijanskom, za što se nisam spremila. Međutim, vremenom, uz podršku roditelja i malu pomoć kolega sa fakulteta, to sam prebrodila te sam na magistarskim redovno pozajmljivala svoje bilješke kolegama Italijanima. S njemačkim je druga priča, obzirom da ga nisam učila u školi a iskrena da budem, uvijek mi je zvučao grubo i teško. Iako na poslu u potpunosti funkcionišemo na engleskom, jer je to zvanični jezik nauke, počela sam da učim njemački i zapravo više nije toliko ružan kad se malo više sluša i koristi.
U Njemačkoj je već osvojila dvije nagrade koje joj mnogo znače i potvrda su da je na pravom putu.
– U septembru ove godine učestvovala sam na 34. naučnoj konferenciji androloga Njemačke gdje sam prezentovala svoj poster o ulozi Cylicin 1 i 2 u razvoju spermatozoida. Za taj poster sam osvojila prvu nagradu. Zatim smo u decembru bili na skupu molekularne biologije u oblasti reproduktivne medicine, takođe u Njemačkoj. Tu sam imala petnaestominutno izlaganje i ponovo sasvim neočekivano bila nagrađena. Te dvije nagrade zaista mi znače mnogo jer mi svjedoče o tome da moje istraživanje stariji i iskusniji naučnici doživljavaju kao inovativno i dobro, a to mi je veliki vjetar u leđa.
Dosadašnje iskustvo studiranja u Italiji želi da podijeli sa svima kojima su potrebni pomoć ili savjet pa je dio OMSE – Organizacije crnogosrkih studenata u inostranstvu, a do ljeta 2022. bila je i predsjednica Skupštine. Kaže da liderstvo sada prepuštaju mlađim naraštajima.
– Svakako sam ponosna što sam dio ove zajednice i što pružamo jedni drugima pomoć i podršku kada smo daleko od kuće. Često nam se javljaju srednjoškolci koji planiraju studije van regiona i srećni smo kada možemo nekom pomoći savjetom ili konkretnom informacijom. Na našem sajtu www.omsa.me uvijek su dostupne kontakt informacije kao i interaktivna mapa svijeta koja sadrži pregled informacija o studijama po državama.
Mladima u Crnoj Gori poručuje da slijede svoje snove i budu uporni.
– Iako nam se nekad cilj čini dalek, vrijedno je preći taj put a to možeš samo ako vjeruješ u sebe.
A Herceg Novi? On joj nedostaje! I u njemu njena porodica ali i bokeško more i novsko sunce.
– U Rimu sam tu nostalgiju držala pod kontrolom, ali Njemačka nema ni to more, ni taj zrak a ni toliko sunčanih sati kao naš Novi. Zato se radujem dolasku kući za zimske ferije, a u zavisnosti od obima posla, uhvatim i po koji ljetnji dan za kupanje i karte na Rosama, zaključuje na kraju razgovora za RTHN Anđela Kovačević, doktorantkinja patologije razvoja na Univerzitetu u Bonu.
Mladi, vrijedni, učeni ljudi uvijek čine da smo svi zajedno, kao grad i zajednica, ponosni na njih i na njihove uspjehe. Anđela, hvala i srećno u osvajanju novih znanja!
