Predstava „Sjećaš li se Doli Bel“ oduševila je publiku u Herceg Novom, koja je glumačku ekipu „Kamernog teatra 55“ iz Sarajeva dugim aplauzom ispratila sa scene.
Rađena prema tekstu Abdulaha Sidrana u režiriji jednog od najznačajnijih reditelja današnjice u regionu, Kokana Mladenovića, predstava donosi priču o iskrenoj boli prve ljubavi, neminovnom odrastanju te ogoljavanju jednog utopističkog društvenog sistema u koji su mnogi slijepo vjerovali i u koji su se, nažalost, razočarali.
U predstavi sa najvećim brojem dobijenih nagrada, kako u Bosni i Hercegovini tako i širom regiona, glavnu ulogu tumači Emir Hadžihafizbegović. Iako se bliže stotom igranju, veoma tešku i zahtjevnu ulogu Mahmuta Zolje igra sa istim žarom.
-Platon ima najbolju definiciju države – „Idealna država je ona u kojoj svako radi svoj posao najbolje što zna“, i u toj gotovo trivijalnoj, bizarnoj rečenici je suština života. Kad izađem na scenu, a imam preko 2 000 predstava, ja pred publikom uvijek igram sa istom strašću. Mi se približavamo stotoj predstavi „Sjećaš li se Doli Bel“, „Žabu“ smo igrali preko 300 puta, nažalost umro nam je sjajni veliki glumac Mirso Tuka, tako da smo poslije 16 godina prestali da je igramo, i nekako to je pitanje koje je iz mog glumačkog narativa suvišno. Vi kad dobijete taj „fidbek“ od publike, tu tišinu, tu pažnju, onda se zapravo glumac najbolje osjeća.
Predstava koja otvara mnoga bolna pitanja, teme i probleme, ne prati istoimeni film Emira Kusturice. Premijerno je postavljena 2019. godine, a Hadžihafizbegović vjeruje da će je još dugo igrati.
-Ovo je vrlo zahtjevna predstava i ono što je bitno reći je da se mi nismo bavili filmom Emira Kusturice, nego smo se bavili romanom Abdulaha Sidrana. Tu ima šest scena kojih nema u filmu i izbacili smo muzički lajtmotiv iz filma „Sjećaš li se Doli Bel“. Kad sam gledao film 1979. na 1980. godinu, znači sad će punih 46 godina kako je snimljen, sjećam se da se na scenu silovanja cijelo kino smijalo, a Kokan je napravio silovanje kao zločin, kao što i jeste, kao što je bio zločin i u filmu, a nažalost bile su salve smijeha u publici. Inače teatar kao umjetnost postoji od stare Grčke pa naovamo da otvara probleme i popravlja ljude. Pa, ako otvori problem već je uspjeh, a ako popravi ljude onda je to apsolutni trijumf teatra, tako da joj zaista predviđam dug vijek, kao što su neke predstave trajale po 20 – 30 godina.
Tematika predstave je ispraznost ideologije gdje običan čovjek više ne zna u šta da vjeruje, ali Hadžihafizbegović smatra da nadu i optimizam ne smijemo izgubiti.
-Mark Tven je jednom rekao – „Nemojte samo ubijati iluziju, jer sve dok imate iluziju postojite, a kad nemate iluziju više ne živite“. Ja bih sad ponovo na fakultetima uveo predmet utopiju, nada umire poslednja i optimizam je zdravlje duše. Nekako živimo u teška vremena, nuklearni rat nam je pred vratima, ali mislim da moramo živjeti na način koji, kako Marko Aurelije kaže – „Život je onakav kakva ti je misao“. I u najtežim trenucima koje smo mi preživljavali 92/96 godine bio je optimizam. Tako i u ovoj predstavi Kokan Mladenović, jedan sjajni i čovjek i reditelj, veliki reditelj koji je zakleti ljevičar, vidite šta je uradio sa smrću Mahmuta Zolja – to je drugačija smrt nego u filmu – ruše mu se ideali. To je snaga jednog velikog intelektualca, koji nema problem da preispituje sve superlative koje je nosio taj period socijalizma, za koji ja lično mislim da je to najveći civilizacijski iskorak naroda sa ovih prostora, tih 45 godina, ali taj njegov junak na kraju natjera sam sebe da umre.
Na pitanje koje se stalno provlači u predstavi – hoće li u Sarajevu sunce ikad zasjati kako treba, on odgovara da je sunce u ljudima neuništivo.
-Sunce je u nama. Nije možda primjereno da otvaram tu priču, ali mi kad smo preživljavali najteže trenutke, 11 000 je bilo mrtvih civila u Sarajevu, ali bilo je sunca u ljudima. Ne možete sunce u čovjeku nikad ubiti, duh u ljudima ne možete ubiti. Kada je 1982. godine dobijao Nobelovu nagradu za „100 godina samoće“ Markes je citirao je Vilijama Folknera koji je istu nagradu dobio 33 godine ranije, a rekao je – „Ne pristajem na kraj čovjeka“. Tako da ja vjerujem u čovjeka, vjerujem da nas ima puno više ovakvih nego onih drugih. Zlo je aktivno, dobro je pasivno – u tome je problem, poručuje Emir Hadžihafizbegović.
Poznati glumac se raduje svakom dolasku u Crnu Goru, gdje je često igrao i snimao, i ima puno prijatelja.
-Ja volim volim doći u Crnu Goru, na ovoj sceni sam puno igrao i uvijek mi je drag susret sa crnogorskom publikom. Baš sam senzibiliran na Crnu Goru, radio sam ovdje i neke filmove, imam puno prijatelja ne samo iz branše, nego i ugostitelja, sportista… Znam dosta ljudi raznoraznih profila u Crnoj Gori koji dolaze kod mene u Sarajevo i ja kod njih, i kad ne igram i ne glumim, tako da je svaki susret sa crnogorskom publikom neobično drag.
Lik Dina Zolja u predstavi „Sjećaš li se Doli Bel“ sjajno je, sa jako malo riječi ali puno emocija, iznio glumac Feđa Štukan. On je zamijenio Mirsada Tuku koji je preminuo u julu prošle godine.
-Nemam baš previše alata da igram. U principu sve što se dešava, dešava se u mojoj glavi i ja se trudim da sve što se igra na sceni stvarno bude u mojoj glavi. Ja sam u ovu predsatavu uskočio umjesto pokojnog Mirsada Tuke i imao sam jednu probu prije svoje premijere. Inače je ekipa napravila veliku pauzu baš zbog njegove smrti, nisu igrali pola godine. Još uvijek se malo borim, naročito zato što ovo nije naša kamerna scena na kojoj sam navikao da igram. Publika je bila sjajna. Ja sam imao baš ovdje, pored ove sale, promociju knjige prošle godine, i isto je bila divna noć. Sinoć smo igrali i u Kotoru, isto je bilo super, sala je bila je krcata. Svaka predstava me iscijedi na svoj način, ali publika me „napuni“, naročito na kraju.
Glavna poruka i pitanje predstave su i sada aktuelni, a problem je što oni koji uzrokuju probleme nisu nisu poklonici književnosti ni pozorišta.
-Mi ta pitanja postavljamo već tridesetak godina, pa nam nešto slabo ide. Ljudi slabo čitaju, slabo se obrazuju, nacionalizam je još uvijek glavna tema svuda. Ne znam kad ćemo se toga otarasiti, ali znam da su knjiga i teatar sigurno prva linija u borbi protiv toga. Ljudi koji to ne prate, koji ne čitaju, koji ne dolaze na predstave su ljudi koji prave ove sve probleme tridesetak godina, tako da zapravo njih nemamo priliku da edukujemo. Naša publika to sve razumije, a htjeli bismo da kažemo nešto i drugim ljudima koji ne dolaze, pa je onda malo teško da se prebaci ta poruka. Jedni imaju svoje medije, drugi imaju svoje, i uvijek smo rastavljeni na najmanje dvije strane, poručio je Štukan.
Novembarski pozorišni program u Herceg Novom zaokružiće predstava „Murlin Murlo“ studenata završne godine glume na Fakultetu savremenih umetnosti u Beogradu, koja je na repertoaru u subotu, 23. novembra u dvorani „Park“.
