Govorio je „ima tišina koje pamtimo duže od najlepših reči“. Tišina, puna, teška, tišina u koju su stale sve njegove a naše pjesme, njegove i naše ljubavi, i odlasci, i savjeti i čekanja, i šale, sav život, konačno tuga i suza, nastala je nakon vijesti o odlasku Đorđa Balaševića. „Samoukog velikana“ kako je sam za sebe, uz onaj šeretski, a blagorodni osmijeh govorio.
A znali smo ga kroz pjesme, i teško će bilo ko reći da u nekom Đoletovom stihu nije naša svoju priču, onaj komadić duše koji je nečemu nedostajao.
Jedni su ga voljeli, pojedini kudili, znali i da mu zamjere štošta, a on je znao da odgovori.
„Prebacivali su mi da u mojim pričama još važe stare granice? Ne, prika, rekoh mu, u mojim pričama granice ne važe, to je tebi zasmetalo!“
Govorio je „u ime svih nas iz pedeset i neke“ pjevao „dušom slovenskom“ poručivao „ne lomite mi bagrenje“ i učio “ tek u jesen otkriju se boje krošanja, sve su iste u leto zeleno“… a on je ostajao „brošić što se teško pribada“ drugačiji „u armiji ljudi“ neko kome je ovo „sazvežđe bilo provincija“.
Sletaće nam i ubuduće „na rame kao maleni crni leptiri“ njegovi stihovi „pokrivaće nas mekanim cicanim snom“ kad smo uznemireni, sjetićemo ga se na „Badnje veče“ a večeras ponoviti savjet koji nam je davno ostavio „kad odem, i kad mesečina zaveje moj trag, nemoj tugovati, jer jednom svakom mali nemi slavuj doleti na prag…“
I da, sjetićemo ga se sa davnih novskih koncerata pod ozvjezdanim nebom zaliva, kad u prozor stavimo „prvu hrizantemu,i kad popucaju divlji kesteni“…
On je prošao vrata koja je sanjao, „sva u suvom zlatu“ . Nama je ostavio da plovimo njegovim panonskim, petskim, muzičkim morem bez granica, odronivši iz sebe „grumenje zvezda“ za putokaze.
